Pogledajmo pažljivije od čega se sve sastoji ljubomorni strah! Bojimo se od onoga što bi se u budućnosti moglo dogoditi. Ili mi mislimo da bi se to moglo dogoditi. Tu je u prvom redu strah od treće osobe (ili više njih), strah od voljene osobe ( i njih ponekad ima više) te strah od samog sebe i za samog sebe. Strah od treće osobe je zapravo strah od onoga što bi nam netko sa strane nepozvan mogao napraviti u odnosu na našu voljenu osobu. I time indirektno u odnosu na nas. Bojimo se i da bi treća osoba moglo zamutiti našu vodu i tako nas ugroziti.

Strah od voljene osobe, samih sebe i okoline

Bojimo se da će voljena osoba dati povoda trećoj osobi. Bojimo se da će voljena osoba djelomično ili čak potpuno stati na stranu te treće osobe. Bojimo se da će  voljena osoba povrijediti naša osjećanja, zanemariti nas, napustiti i tako nas ugroziti i poniziti. Strah od samog sebe i strah za samog sebe se sastoji od gubitka mira, sigurnosti, kontrole. Bojimo se da ćemo izgubiti pozitivno i ugodno raspoloženje. Bojimo se da ćemo izgubiti dio ugleda i samopoštovanja. Predviđamo da će nam se drugi ljudi zbog toga smijati ili nas žaliti.

Bojimo se i vlastitog ponašanja. Tko zna što ćemo sve napraviti ako se dogodi ono čega se bojimo? Bojimo se onoga što bismo mogli napraviti ako doznamo da su naše sumnje bile realne. Osim straha tu je i srdžba. Zašto se srdimo? Srdimo se obično na ono što se u prošlosti dogodilo. Ili  mislimo da se dogodilo.

Besmisleno usmjeravanje gnjeva na treću osobu

I opet se srdimo na barem tri osobe: Tu je ta treća osoba (ili više njih) koje obično doživljavamo kao glavne krivce. Zbog čega se uopće ljutimo na treću osobu? Nju nam je nekako najlakše proglasiti krivom za našu nesreću. Pri tome obično ne razmišljamo da je to isto ponašanje koje mi doživljavamo kao nesreću, za tu treću osobu - možda sreća. Možda šala. A možda osoba uopće ništa ne radi, nego mi u strahu imamo velike oči i vidimo nešto čega nema.

Srdimo se i na voljenu osobu. Optužujemo je za sukrivnju, za davanje povoda. Kako voljena osoba često negira upletenost s nekim trećim, počinju istrage, slijeđenja, insistiranja na priznanju, optužbe za laž. Verbalno mučenje  se zna proširiti nažalost na fizičko maltretiranje. Ljubomora je uzrok brojnih nekontroliranih ponašanja. „Priznaj!“ – insistira ljubomorna osoba, misleći da kad čuje istinu da će joj biti lakše. A pravog tu rješenja nema jer je obično sve teže i teže. Priznanje daje pravo na ljutnju, ali i poricanje daje pravo na ljutnju jer se radi o laži. Ili to tako tvrdi ljubomorna osoba. Ljubomora je često veliki problem koji pokopa mnoge ljubavi a prije nego što pokopa često napravi pravi pakao.

Iz ljubomore se rađaju različita nedjela

Zbog čega se srdimo i na voljenu osobu? Zbog onoga što nam je učinila ili mi mislimo da nam je učinila. Razarajuće je pri tome to dvostruko osjećanje: volimo osobu i srdimo se na nju. Čini nam se da je voljena osoba pomogla trećoj osobi, mislimo da nam je lagala, da nas je izdala, iznevjerila, ponizila, podcijenila. Želimo je kazniti zbog svega toga što nam je nanijela a opet osjećamo kako je volimo. Ta nas suprotna osjećanja razdiru i razbolijevaju. Srdimo se i na sebe. Loše smo odabrali. Bili smo glupi. Naivni. Voljeli smo previše. Kao da se može voljeti previše.

A kad se srdimo, onda se naša srdžba može proširiti i na osobe koje nisu direktno nego indirektno povezane s osobama na koje se srdimo. Mi možemo naše negativno raspoloženje poopćiti. Pa smo ljuti na sve. I tako smanjujemo šansu da nas drugi vole ili barem podnose.  Osim što naravno svojom ljutnjom ugrožavamo svoje zdravlje. Strada srce, diže se krvni tlak…. Ljubomorne osobe znaju počiniti svašta u svom „pravednom“ gnjevu.

Ne ubijaj glasnika!

Često se srdžba širi i na osobu od koje smo dobili povjerljivu informaciju. Istinitu ili lažnu informaciju. Zlobnu ili dobronamjernu. U početku smo informatoru zahvalni, a kasnije smo na njega ljuti, jer je on taj glasnik kojega (ne)treba ubiti jer je donio lošu vijest. Ta osoba koja donosi lošu vijest može biti i voljena osoba. Mi nju često nagovaramo: lijepo ili manje lijepo. Uvjeravamo, ucjenjujemo, pa čak i mučimo da nam kaže, da prizna, tko je to bio i što su radili. Voljena osoba nekad popusti pod tim pritiskom pa prizna istiniti događaj.

Ili čak “prizna” neistiniti događaj. Ispriča sve – u nadi da će se nakon toga ljubomorna osoba smiriti. Ili ispriča i izmisli, nadoda i dramatizira. Zašto? Zato što je izmučena dugotrajnim ispitivanjem. Što je ogorčena zbog nepovjerenja. Što je ugrožena jer se mora drugačije ponašati da bi otklonila sumnju. A sumnja se često teško otklanja. Ako je vesela, njen ljubomorni muž je optužuje da koketira. Ako je mirna  i ozbiljna njen ljubomorni muž “shvaća” da je to samo maska da on ne bi primijetio njihove skrivene poglede i dogovore.

Patološki ljubomornoj osobi nemoguće je udovoljiti

Naravno, tu smo veća na teritoriju patološke ljubomore. Osoba koja je ljubomorna misli da će se smiriti kad čuje što je točno bilo. Ljubomorna osoba želi čuti detalje. Nada se da će se nakon toga moći s tim pomiriti. Ili unaprijed zna da će joj to saznanje biti previše bolno, ali misli da će joj ipak pomoći da donese definitivnu odluku. Međutim nakon što se čuje, prava ili lažna, informacija, ljubomorna osoba postaje u pravilu još ljubomornija.

Obuzima je negativno raspoloženje. Slijedi ono: “eto, znao sam ja da sam bio/bila u pravu”. Ljubomora se upravo nahranila novim sadržajem, kao da se dolilo ulje na vatru i sad vatra ljubomore još bolje gori. Raspoloženje je još više negativno obojeno. Može se izmiješati ljubav s mržnjom. Mržnja se odnosi i na treću osobu i na voljenu osobu. I na glasnika. Bez obzira da li je glasnik neko sa strane ili unutar stvarnog ili zamišljenog trokuta. Ponekad su u priču umiješane i četiri osoba. Ljubomornog muža na primjer ponekad zove ljubomorna žena i obavještava ga da je njezin suprug u vezi s njegovom ženom.

Ljubomora je grobar ljubavi

Ljubomorni muž ili ljubomorna žena mrze i same sebe. Optužuje se čas zbog ljubavi, čas zbog ljubomore. Ako me ona ne voli, ja sam nesretan. Ako me ona voli, ja sam nesretan jer joj zaista ne vjerujem. U svim ljubomornim pričama i scenama u kojima ima doza istine - lakše se izađe na kraj. Međutim ako se radi o preuveličavanju ili o potpuno izmišljenim situacijama tj ako ta ljubomora nema nikakvog temelja u realnoj situaciji, onda je problem puno teži. Kao što je hipohondrija teška bolest jer joj nema pravog lijeka, tako je i patološka ljubomora strašna.

Jer čim se rasvijetlio jedan slučaj, izmišlja se drugi. Kao što hipohondar koji se žali na kašljanje, otežano disanje i probleme s plućima čim pregleda pluća i vidi i uvjeri se da su zdrava, ili ne vjeruje tim nalazima i tim liječnicima ili se počinje žaliti na probleme s probavom. To jest njegovi se simptomi sele. Tako se i patološki ljubomornoj osobi ne može dokazati niti se može rasvijetliti neki događaj jer ona odmah nalazi slijedeći. Ljubomora je grobar ljubavi i dokaz nesigurnosti ljubomorne osobe. Osoba koja voli pušta da voljena osoba živi u miru. Čak i ako joj taj mir donosi netko drugi. Voljeti znači željeti da ona osoba koju volim bude sretna. Sa mnom ili s nekim drugim.