Donosimo ti dio poglavlja iz knjige "Ostati ili otići?", autorice Beverly Stone, u izdanju Planetopije, u kojem objašnjava da uvijek postoji izbor. Beverley Stone je britanska psihologinja s više od 25 godina iskustva u savjetovanju u vezama i odnosima unutar obitelji i poslovnih organizacija. Članica je Britanskog društva psihologa, te starija savjetnica u Kraljevskom medicinskom društvu.

Slijede dijelovi iz knjige:

Budi svjesna da uvijek imaš izbora

Promijeni ime i preseli se u drugi grad! Jesam li te uvjerila? Ili možda još uvijek govoriš: 'Ne, nisi u pravu. Ne mogu izabrati boriti se sa životnim izazovima, preteški su. Ne mogu biti autentičan. Ne mogu se nositi sa sukobima s partnerom, roditeljima, djecom.' Ili možda govoriš da te nije briga, ako uzrujaš druge, već te paralizira ono što moraš učiniti. Ne mogu otići i:

• Odustati od kasnonoćnih druženja s prijateljima
• Ostaviti ljubavnika
• Prestati kupovati najnovija čuda tehnologije
• Vjerovati partneru kako neće još više protratiti moj život prekršenim obećanjima

Ili možda misliš:

• Ne mogu sama plaćati kredit
• Tražiti posao
• Poduzeti prvi korak u pokretanju posla o kojem sanjam
• Suočiti se s dovođenjem djece u novu školu
• Živjeti u manje poželjnom dijelu grada
• Suočiti se s odvjetnikom i započeti razvod
• Reći svojoj djeci kako više nećemo živjeti zajedno kao prava obitelj
• Po prvi put u životu otići sama na zabavu
• Nositi se s golemom odgovornošću samohranog roditeljstva

Kako bi svladala ovu prepreku i postala svjesna da uvijek imaš izbor i da nisi sputana kao što misliš može ti poslužiti sljedeća tehnika. Predstavit ću je riječima koje govorim klijentima koji se ne daju uvjeriti i koji se osjećaju zarobljenima svojom rutinom i ozbiljnim obvezama.

Ne mogu ili neću

'Sa svojim životom možeš učiniti što god želiš. Možeš čak i promijeniti ime i odseliti se u drugi grad.' Odgovor mojih klijenata je predvidljiv. Kažu nešto poput:
'Ne mogu to napraviti. Moram uzdržavati partnera i dvoje djece.' Odgovaram im: 'Pa možeš svoje dvoje djece dati na skrb socijalnoj službi, a od partnera se možeš razvesti.' Na to moji klijenti prestravljeno odgovaraju: 'Ne mogu to napraviti! Ne mogu svoju djecu dati socijalnoj službi i ne mogu se razvesti od partnera.' Ja im kažem: 'Da, možeš. Ljudi sve to čine, zar ne? Reci stoga tu rečenicu upotrebljavajući glagol neću, umjesto ne mogu.' Nakon kraćeg otpora, potrude se i kažu: 'Neću dati svoju djecu socijalnoj službi i neću se razvesti od partnera.'

Nevjerojatno je kako se atmosfera promijeni kada moji klijenti počnu shvaćati da su sami odgovorni za to gdje se trenutno nalaze u životu. Vlastite ih vrijednosti potiču da rade to što rade, nitko ih ne prisiljava na to. Nitko ih ne tjera da uzdržavaju svoju obitelj. Sami to izabiru. Žele to. Poput Benoitova čovjeka koji se osjeća kao zatvorenik u ćeliji (vidi 6. poglavlje), jednom kad se moji klijenti odmaknu od tračka svjetlosti u životu punom tame, vidjet će da su sami konstruirali ćeliju i da su vrata zapravo otvorena. Mogu, kada god to požele, promijeniti ime i odseliti u neki drugi grad, ako treba. Slobodni su i uvijek su to i bili.

Što donosi spoznaja o slobodi?

Mnogi ljudi odluče ostati kada to shvate. Potaknuti novostečenim osjećajem slobode, odluče ostati te budu vjerniji sebi i angažiraniji. Propituju i utječu na obiteljske odluke – drugim riječima, postaju autentičnijima. Isto tako, ako odluče otići, mijenjajući ne mogu u neću – 'Ne mogu sam plaćati hipoteku' u 'Neću sam plaćati hipoteku'; 'Ne mogu živjeti u lošijem dijelu grada' u 'Neću živjeti u lošijem dijelu grada' – shvaćaju kako sami to biraju. Mogu, ali neće. Nisu toliko zarobljeni koliko misle.

Zašto je seks tako dobar u lošoj vezi?