Gordana Buljan Flander 1997. godine osnovala je Hrabri telefon, namijenjen zlostavljanoj djeci. Nekoliko godina kasnije shvatilo se da djeci koja su skupila snage i iznijela svoj problem nitko nije mogao pomoći nego se odgovornost prebacivala s jedne institucije na drugu. S namjerom da se toj djeci pruži konkretna i adekvatna pomoć prije deset godina osnovana je Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba kroz koju je do sada prošlo deset tisuća djece. Gordana Buljan Flander radi s djecom 30 godina, a za Zdravu Kravu objasnila je kako su se tijekom desetljeća problemi unutar obitelji mijenjali te s kakvim se poteškoćama suočavaju današnja djeca.

Manipulacija djecom zbog osvete

'Kad sam počela raditi u Klaićevoj bolnici prije 30-ak godina djeca su imala razvojne probleme poput smetnji s ishranom, poteškoća sa spavanjem, dužim mokrenja u krevet, probleme s prilagodbom na novu sredinu i slično. S početkom Domovinskog rata problematika se sasvim promijenila.Veliki broj djece bio je traumatiziran ratnim zbivanjima. Bilo je puno djece koja su postala izbjeglice i prognanici, ostala bez roditelja ili bliže rodbine, djeca čiji su roditelji nestali. Nakon rata bili su izraženiji rizični faktori poput, PTSP-a, lakše dostupnosti oružju, alkoholizma, što je utjecalo na povećanje nasilja u obiteljima.'

Djeca danas najviše ispaštaju zbog rastave roditelja, objasnila je Gordana Buljan Flander: 'Smatram da postoji nova kategorija zlostavljane djece, a to su  visoko-konfliktni razvodi. Oduvijek su se roditelji rastajali, međutim nije bilo toliko visoko-konfliktnih razvoda kao danas. To su razvodi u kojima se roditelji i nakon prekida međusobno bore i pri tom se služe djecom, zaboravljajući na njihovu dobrobit. Sve više djece dolazi zbog te vrste traume. Prema našim analizama to je postao drugi najznačajniji razlog zbog kojeg nam djeca dolaze u Polikliniku. Prvi je zbog sumnje na neki od oblika zlostavljanja.'

Odvajanje od jednog roditelja

Djeca ne dolaze jer se roditelji rastaju nego zato što se tijekom i nakon rastave događaju mnoge ružne stvari. Čest je slučaj kaže Gordana Buljan Flander da u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba dođe dijete koje jednog roditelja nije vidjelo godinama: 'To se događa kad se roditelj s kojim dijete živi služi najrazličitijim načinima manipulacije, od toga da s djetetom ode iz kuće kad drugi roditelj treba doći po dijete, do toga da ga lažno optuži za seksualno zlostavljanje. Govori dijetetu protiv drugog roditelja, potiče negativan stav prema njemu. I onda kad dijete vidi tog drugog roditelja samo više ne želi kontaktirati s njim. Dijete će prije ili poslije imati posljedice,  jer kad se djetetu govori protiv jednog roditelja, govori mu se protiv pola njega.'

'Neki roditelji kažu da su jako zadovoljni jer dijete ne pita za tatu ili mamu, a zapravo ne shvaćaju da dijete ne pita zato što zna da ne smije pitati. Dođu mi djeca s pet ili šest godina i kažu da nikad ne žele vidjeti mamu ili tatu. To naravno ne može biti dijetetova želja i potreba, osim u slučaju kad je roditelj nasilnik ili zlostavljač, pa čak i u tim slučajevima dijete ima potrebu da to izgladi, jer su djeca puna ljubavi.  Djeci je osobito teško ako je taj drugi roditelj bio dobar i imao razumijevanja za njihove potrebe', objasnila je Gordana Buljan Flander.

Nastavak razgovora s Gordanom Buljan Flander pročitaj na sljedećoj stranici.

Nisko samopoštovanje

Naglasila je da onaj roditelj koji hoće manipulirati, može to činiti godinama, jer mu institucije pogoduju. 'Bilo mi je jedno dijete kojeg je majka uspjela izmanipulirati tako da 11 godina nije vidjelo oca, a drugo  nije vidjelo majku 4 godine. Smatram da sustav tu nešto hitno treba poduzeti. Ta djeca su u visokom riziku da imaju nisko samopoštovanje, jer misle, ako je moj roditelj takav mora da ni sa mnom nešto nije u redu. Ako djeca osjećaju da je uvjet za ljubav jednog roditelja, taj da odbace drugog roditelja, uče da je manipulacija način komunikacije.

Ta djeca su u visokom riziku da se i sama tako ponašaju u svojim partnerskim odnosima. Takve posljedice ako ne prije onda izbiju u adolescenciji. Zna se dogoditi da neka djeca u adolescenciji pređu roditelju kojeg su do tada odbacivala, a neka odbijaju bilo kakav kontakt jer se osjećaju ostavljenima i napuštenima. A tako se osjećaju jer ih je roditelj s kojim su živjeli uvjeravao u to. Često mi dolaze djeca koju pitaju s kim žele živjeti. Djeca mi kažu da je to za njih najteže pitanje, jer ako ga roditelj pita s kim želi živjeti ili koga više voli, dijete je dovedeno u konflikt lojalnosti i osjeća se kao da izdaje jednog roditelja.

Zabranjeno pitanje

Stručnjak treba naći drugi način da vidi koji od roditelja je kompetentniji. Trebalo bi zabraniti da se djecu ispituje koga više vole ili s kim žele živjeti. Savjetujem djeci kad ih to pitaju da kažu da djeca o tome ne odlučuju i da o tome trebaju odlučivati odrasli. Dijete od pet godina reći će da želi živjeti s mamom, a kad bude kod tate da želi živjeti s njim. Na stručnjaku je da prepozna prave potrebe djeteta, a ne njegove trenutačne želje. Cilj je da dijete ima oba roditelja, bez obzira što su se rastali. Ako su oba roditelja kompetentna da dijete živi s njim, smatrat ću kompetentnijim onog roditelja koji forsira druženje s drugim roditeljem i rodbinom po tom roditelju. Sustav bi trebao kažnjavati roditelje koji na ovaj način manipuliraju s djecom jer je to emocionalno zanemarivanje djetetove potrebe za drugim roditeljem.'

Odustajanje od roditeljske odgovornosti

Drugi značajan problem s kojim se Gordana Buljan Flander suočava u svojoj praksi je taj što su roditelji postali zbunjeni kako da odgajaju djecu: 'Današnji roditelji su izloženi raznim savjetima i utjecajima jer imaju sve manje vremena da uvide što je njihovom djetetu potrebno, zapravo odustaju od roditeljske odgovornosti. To znači da ne preuzimaju roditeljsku odgovornost za roditeljske odluke i planove, dovedu mi dijete od 3, 4 godine i kažu, evo ja mu ne mogu ništa. Često pomiješaju pravo odgoja dijeteta bez batina na pravo odgoja djeteta bez granica. Iz takvog odgoja dobijemo djecu koja su s 5, 6 godina zbunjena jer prerano dobiju odgovornost da donose odluke i nemaju roditelje koji ih vode kroz period odrastanja.

Djetetovo pravo je da mu se postave granice, jer ako roditelj odustane od vodstva, odustao je od usmjeravanja djeteta u životu, što je njemu potrebno kako bi postalo zrela i odgovorna ličnost. Cilj roditeljstva je pomagati da se dijete razvije u ličnost koja će preuzeti odgovornost za svoje postupke,a tako i odgovornost za društvo. Bojim se da se sadašnjim načinom odgoja razvija kultura ne poštivanja, jer ako mi djetetu ne pokažemo granice i ne damo okvire onda su djeca izgubljena. Kad roditelj u nekoj dobi odustane od djeteta jer više ne može izaći na kraj s njim, on na taj način pokazuje da kao roditelj nije kompetentan, jer to dijete nije s 15 godina postalo problematično nego je negdje nešto pošlo krivo puno ranije. Mislim da je jako važno da roditelj kad vidi da ne može izaći na kraj s djetetom potraži stručnu pomoć.'

Nedovoljno stručnjaka

Ako roditelji i odluče potražiti pomoć, naići će na problem u sustavu, jer kako je istaknula Gordana Buljan Flander u Hrvatskoj u cijelom zdravstvenom sustavu preko uputnice HZZO-a za djecu i mlade na raspolaganju je samo između 20 do 30 psihologa: 'Prije su postojali psiholozi u domovima zdravlja, savjetovalištima, školama i vrtićima. Danas je  u osnovnim školama  jedan psiholog na 980 djece, a u srednjim jedan psiholog na 917 djece. I tu se puno gubi na mogućnosti ranog prepoznavanja problematičnih obitelji i rane intervencije. Ako se netko hoće naručiti kod nas u Poliklinici za psihologa, čekat će od jednog do tri mjeseca. Svi zajedno bismo trebali naći načina da više radimo na prevenciji i tako damo podršku obiteljima.'

Kako odgoj može utjecati na obiteljski život pročitaj ovdje.