Njegov intrigantan naslov o psihopatima izašao je nedavno, a autor je posjetio Hrvatsku kako bi promovirao knjigu.

Radeći kao konzultant i stručnjak za komunikacije svakodnevno se susrećete s brojnim ljudima različitih osobnosti. Imate li osjećaj da vas nitko više ne može iznenaditi, odnosno da ste na neki način već vidjeli sve?

Ne, jer nitko nije vidio sve. Svakog dana učim nove stvari. Najgore što možete učiniti jest reći samome sebi da sve razumijete i da sve znate. To je dokaz da zapravo ne razumijete ništa. Što više učite, sve vam je jasnije da je neizmjerno mnogo toga što tek trebate naučiti. Nitko zapravo ne zna kakva su ljudska bića. Čovjekov je mozak, primjerice, najsloženiji organ koji je priroda stvorila. Čak ni neuroznanstvenici ne znaju točno kako mozak funkcionira. Mnogo je toga što još ne znamo. A što se tiče mog posla i upoznavanja različitih osoba i dalje me znaju iznenaditi. Katkad čak upoznam Zelene koji su iznimno prodorni jer su naučili biti takvi.

Dakle, mislite da se osoba može promijeniti ako poradi na tome?

Ne mislim da se ljudi mijenjaju, ali mislim da se prilagođavaju trenutku i situacijama u kojima se nađu. Međutim, ljudi se rijetko mijenjaju. Mnogo je češće da pokušavaju promijeniti druge oko sebe. Dosegnuvši odraslu dob, najčešće se mora dogoditi nešto veliko da bismo se kao osoba promijenili. Bez toga se većina ne mijenja, jednostavno zato što ljudi najčešće misle da su savršeni upravo takvi kakvi jesu i da se nemaju potrebe mijenjati. Za razliku od svih drugih. Jedno od najčešćih pitanja koje mi postavljaju je kako promijeniti ljude oko sebe.

Znači, ljudi zapravo ne misle kad kažu „nitko nije savršen“?

To se samo tako kaže. Znate, 95 posto svih misli koje nam prolaze glavom misli su o nama samima. Ljudi su uglavnom zaokupljeni sami sobom. Upravo zato i pišem knjige i držim predavanja četiri puta na tjedan, jer svatko za sebe misli da je dobar takav kakav jest te da bi svi ostali trebali biti poput njega. To je jednostavno prirodno. Takav sam kakav jesam jer je to ispravno, inače bih bio drukčiji – tako ljudi razmišljaju. Rijetki su oni koji će za sebe pomisliti da su loša osoba, da su glupi i da se moraju promijeniti. Svi za sebe misle da su sjajni. Pritom ne želim reći da misle da su savršeni jer su najčešće svjesni nekih svojih nedostataka i stvari u kojima su loši, primjerice jasno im je da ne znaju svirati neki instrument ili pričati neki strani jezik, ali misle da su kao osoba u redu i da se ne trebaju mijenjati. Da je s njihovom osobnošću sve u redu.

Kako onda shvatiti drukčije od sebe?

Potrebna je doista iznimna inteligencija da čovjek sasluša mišljenje koje se razlikuje od njegova i prizna da druga osoba ima pravo. No to čak i pametni ljudi rijetko čine jer uglavnom tražimo i prihvaćamo samo ideje i činjenice koje podržavaju naša već oblikovana mišljenja.

Koliko je teško promijeniti mišljenje o nečemu?

Iznimno teško, ali nije nemoguće. Primjerice, kad se tek počelo govoriti o globalnom zagrijavanju i posljedicama za prirodu, ja sam bio prilično skeptičan prema tome. Mislio sam da stanje možda nije tako loše kako se predstavlja. No otada se pojavilo toliko dokaza da sam u međuvremenu promijenio mišljenje i zaključio da vjerojatno nije riječ o mitu ili o uroti. Trebalo mi je nekoliko godina, no naposljetku sam se ipak prilagodio novoj situaciji i novim dokazima. Obično treba vrlo mnogo vremena da biste svjesnim razmišljanjem promijenili mišljenje o nečemu i to nije nimalo lako. Baš zato ljudi to rijetko čine jer je razmišljati teško. Thomas Alva Edison je rekao da je razmišljanje najteži posao koji netko može raditi. Zato bi mnogi radije umrli nego razmišljali.

Što zapravo mislite pod svjesnim razmišljanjem?

Ništa što radite nije važnije od razmišljanja. Ako ne razmišljate na pravi način ili ne razmišljate dovoljno, ne piše vam se dobro. Možda zvuči ružno, ali jednostavno je tako. Morate nadzirati svoj um i svoje misli, morate biti svjesni toga tko vam puni glavu glupim idejama. Doista to ozbiljno shvaćam. Zato nikad ne gledam televiziju i rijetko čitam vijesti. Katkad pogledam neki film ili seriju, ali nikad ne provodim vrijeme sjedeći pred televizorom, prebacujući programe i gledajući budalaštine. Sve mi to puni glavu stvarima koje su mi nepotrebne. Gledam na to kao na brzu hranu. Jedemo li svaki dan brzu hranu, svi znamo da ćemo se udebljati. No isto tako morate paziti i čime ćete hraniti svoj um i na neki način čuvati ulaz u svoj mentalni prostor. Ja sam, primjerice, iznimno izbirljiv kad je riječ o tome što čitam, nikad ne čitam smeće, ne čitam glupave časopise o temama koje me ne zanimaju, ne gledam reklame i rijetko slušam radio. A kad se u Švedskoj održavaju izbori, uvijek pogledam samo dvije televizijske debate, malo pročitam o kandidatima i odlučim za koga ću glasati. Ne pratim sve one igrice koje se odvijaju šest mjeseci prije izbora jer nemam ništa od toga.

Bavite li se nekim aktivnostima za pražnjenje uma, primjerice meditacijom ili sportom?

Vježbam u teretani, premda sigurno ne toliko koliko bih trebao. Uvijek za to krivim česta putovanja, mada sam svjestan da to nije pravi razlog. Mogao bih češće vježbati i dok sam na putu. Mnogo mojih prijatelja meditira i pričali su mi o koristima meditacije. Navodno nam se mozak razvija meditiranjem, pa 20 minuta duboke meditacije na nas djeluje kao dva sata sna. Zato mi je plan za iduću godinu početi meditirati i izvještiti se u tome. Moram se izvještiti u svemu što radim. Jednostavno sam takav. Nema nikakva smisla okušati se u nečemu ako to neću raditi do kraja života. Zašto da potrošim 50 sati na nešto i onda dignem ruke od toga?

Recite nam malo o načinu na koji radite, imate li rutinu koje se pridržavate ili pišete kad se osjećate nadahnuto?

Rekao bih da je trik u tome da se ponašate kao da je pisanje posao, ali da se pritom ne osjećate kao da radite. Zvuči prilično složeno, ali za mene funkcionira. Kad radim, dan uvijek započinjem na isti način, neovisno o tome gdje sam. Ustajem u pet ujutro, pripremim si tri šalice kave, sjednem za radni stol i počnem tipkati. Pritom nosim slušalice i slušam glazbu dok pišem. Pišem do osam sati, a u ta tri sata obično napišem između 10 i 12 stranica. Beletristike ili publicistike, svejedno je. Ne dižem se sa stolca dok ne napišem deset stranica. Prilično sam produktivan i znam da je nekim piscima teško u cijelom danu napisati deset rečenica. No ne kažem da je tih deset stranica koje napišem deset dobrih stranica. Na njima treba ozbiljno raditi i detaljno ih urediti, ali ako ništa ne napišem, neće biti ničega za uređivanje. Poslije osam sati prebacujem se na svoj glavni posao, konzultiranje i držanje predavanja.

Koju glazbu slušate dok radite?

Kad ljudima kažem da slušam glazbu dok radim, obično misle da slušam Beethovena ili Mozarta, no ja zapravo slušam teški metal, i to nešto vrlo žestoko – Iron Maiden ili Black Sabbath. Što glasnije, to bolje. Kad uključim glazbu, kao da zatvorim vrata. Važno mi je biti sam sa svojim mislima. Glasna glazba isključi sve druge zvukove jer se ništa ne može probiti kroz tu grmljavinu i na neki način kao da meditiram.

Koliko je važno biti usredotočen na ono što radite?

Usredotočenost je pola uspjeha. Želite li u nečemu biti uspješni, morate biti sto posto usredotočeni na ono što radite. Primjerice, ne možete pisati i istodobno biti na Facebooku, gledati televiziju ili čitati vijesti. Ja sam u svemu takav. Kad pišem, pišem. Kad radim, radim. A kad se zabavljam, onda se zabavljam. Nikad se ne zabavljajte kad biste trebali raditi i obrnuto. Recimo, kad pišem, potpuno sam posvećen pisanju. Radim od ponedjeljka do nedjelje i bez problema napišem knjigu za dva mjeseca. A kad ne pišem, onda ne pišem uopće.

Padaju li vam neki vidovi posla teže od drugih?

Svi vidovi posla dio su procesa. Ne može baš sve biti fantastično i uzbudljivo. Nemoguće je da vam svaki sat radnoga dana bude zabavan. Neke se stvari jednostavno moraju obaviti jer su dio procesa, a tako je i s pisanjem. Možda je deset posto urnebesno i zabavno, ali 90 posto je naporan rad. Kao što je Muhammad Ali jednom rekao: „Mrzim svaki jutarnji trening u teretani, ali zato volim biti svjetski prvak.“ Tako i ja to vidim. Radite naporno i sigurno ćete uspjeti u svemu čega se dohvatite. Nikad ne odustajte. To je jedina formula uspjeha. Svi znaju kako uspjeti u nečemu, kako biti zdrav, kako dobiti mišiće, kako naučiti novi jezik. Razlika je samo u tome što su neki ljudi spremni naporno raditi na tome, a neki nisu. Naravno da nekad postoje objektivni čimbenici koji vas u nečemu mogu spriječiti, primjerice nećete biti vrhunski košarkaš ako nemate potrebnu visinu, ali to je rijetko slučaj. Učinite ono što morate i sigurno ćete uspjeti.

Biste li rekli da postoje dobri i loši ljudi?

Ne, ne bih. Rekao bih da postoji dobro i loše ponašanje. Možda s iznimkom psihopata, ali oni nisu ljudi u smislu na koji definiramo ljude. Psihopati su predatori. Ljudi obično imaju i dobre i loše osobine. Primjerice, čak je i Hitler imao neke dobre osobine, vjerojatno je bilo osoba u njegovu životu do kojih mu je bilo stalo i prema kojima se odnosio s ljubavlju. S druge strane, vjerojatno su i iznimno dobri ljudi poput Majke Tereze i Mahatme Gandhija imali neke loše osobine. Ne postoje dobri i loši ljudi, samo dobro i loše ponašanje i moramo ih razlikovati. Da biste bili što bolja osoba, morate imati integritet. Morate učiniti ono što je ispravno čak i kad nitko ne gleda. Lako je pohvaliti se na Instagramu da ste pomogli beskućniku, ali još je bolje ako to učinite a da nikome ne kažete.

Kao što ste napisali u knjizi Okruženi psihopatima, najbolje što možemo učiniti da se obranimo od psihopata jest raditi na svojoj samosvijesti i samopouzdanju. Zašto je rad na sebi toliko važan?

Samopouzdanje je jedno, a samopoštovanje nešto drugo. Samopouzdanje je kad vjerujete vlastitim sposobnostima, vjerujete da možete dobro obaviti posao, napisati knjigu ili voziti bicikl, ali samopoštovanje je ono što mislite o samome sebi. Pritom ne mislim da bi ljudi trebali biti egocentrični i misliti da su u svemu najbolji. Mislim na to da trebate poštovati sebe. Prihvatite svoje slabosti i nedostatke i radite na njima. Ali nikad ne govorite ružno o sebi. I držite se obećanja koja ste si dali. Danas je mnogo usamljenih ljudi, premda nas je na svijetu više nego ikada. Ljudi su usamljeniji nego ikad prije. I mnogi traže ljubav. Ali drugi vas nikad neće voljeti ako ne volite sami sebe. Morate voljeti sebe. Ako ti ne voliš samoga sebe, zašto bih te ja volio? Ako ti ne misliš da si dobra osoba, zašto bih ja to mislio? Rekao bih da je manjak samopoštovanja uobičajena pojava u današnjem industrijskom svijetu.

P: Kako to zamjećujete?

Radeći kao rukovoditeljski trener susrećem vođe velikih tvrtki i već nakon nekoliko razmijenjenih rečenica mogu procijeniti imaju li visoko ili nisko samopoštovanje. Dobri vođe izdvajaju se po tome što imaju iznimno razvijenu samosvijest. Znaju tko su i dobro poznaju sami sebe. No neki iznimno uspješni ljudi imaju vrlo nisko samopoštovanje. Zato i jesu uspješni jer se stalno moraju sami sebi dokazivati. Sve su to teme mojih knjiga, no moje su knjige samo osnova. Drago mi je kad čitanje mojih knjiga nadahne ljude da uzmu neku drugu knjigu, potraže predavanja na internetu, obrazuju se na sve moguće načine. Pročitajte moje knjige i onda sami donesite mišljenje. Ne vjerujte slijepo onome što sam napisao, nego razmišljajte svojom glavom. Budite učenik, a ne sljedbenik.