I kao odrasli tražimo sigurno utočište i to u partnerskim vezama, baš kao što smo siguran zagrljaj tražili od majke dok smo bili beba. Zašto je još odnos s majkom važan za našu intimnost, te zašto su dodiri u partnerskom odnosu jako bitni, ponekad i bitniji od seksualnog odnosa, pojasnio nam je integrativni terapeut i savjetnik Dorijan Burčul. Unazad nekoliko godina Dorijan Burčul svoje životno znanje i iskustvo prenosi svima koji žele naučiti u potpunosti "živjeti život". Njegove radionice za muškarce ili tematski vezane za intimne i prijateljske odnose vode upravo tom cilju - kvalitetnijem životu ispunjenom zadovoljstvom uslijed boljeg (ras)poznavanja svojih, ali i tuđih potreba. Završio je trogodišnji profesionalni program za psihološko-duhovni razvoj pri Center for Intentional Living u SAD-u i certificirani je terapeut Centra za integrativni razvoj u Zagrebu koji potiče iscjeliteljski proces na tjelesnoj, emotivnoj, mentalnoj i duhovnoj razini.

 

Primarni odnosi, oni koji nastaju u najranijoj dobi, temelj su za naše kasnije odnose, no za njihovo formiranje ništa manje važna nisu ni naša kasnija životna iskustva. Važnost najranijeg odnosa s majkom, i/ili drugim primarnim skrbnikom, kao i utjecaj kasnijih životnih iskustava na intimne i druge odnose, volim objasniti riječima: "Da bi postali Mi prvo moram biti Ja, a da bih bio Ja moralo je biti Mi!"

Tek rođena beba sebe ne vidi odvojeno od majke i tako je do otprilike njenog 4, 5 mjeseca života. Pojednostavljeno rečeno, iz "bebine perspektive" postoji samo "Mi" - simbioza bebe i majke. Nakon toga dolazi do prvih separacijskih koraka - beba istražuje svijet, sve se više odvaja od majke te se počinje izgrađivati njeno "Ja". "Ja" djeteta koje se razvija u stabilnom i zdravom okruženju kvalitetno se strukturira te je temelj nastanka psihički i emotivno zdrave osobe u starijim godinama. Da se ne bismo zavaravali, u pitanju je dugotrajan proces strukturiranja vlastitog "Ja", koji može trajati i 20, 30, čak i 40 godina, ali smo nakon njega sposobni brinuti se sami o sebi te smo spremni za zdravo "Mi". Ovo je dobar scenarij.

 

Bitna je razlika između "Mi" koje se razvija iz zdravog "Ja", i onoga "Mi" u kojem je "Ja" nedostatan. Upravo je ovo najčešći problem u partnerskim odnosima: nespremni jer nemamo dovoljno vlastitog "Ja" ulazimo u vezu, no takvo krhko "Ja" ne može izdržati izazove partnerskog „Mi“ odnosa te su problemi u vezi neizbježni. To ne znači da su ovi odnosi nepopravljivi, ali od partnera zahtijevaju veći rad na sebi i na svojoj vezi. Najčešći obrasci ovakvih odnosa su ili simbiotsko "Mi", ono u kojem ne razaznajemo sebe od partnera, ili veza u kojoj odbijamo biti „Mi“. Ni jedna ni druga situacija ne dozvoljava da se razvije kvalitetan intimni odnos.

Emocionalno povezivanje, usklađivanje, regulacija i ispravljanje važni su procesi u razvoju djeteta. Budući da bebe nemaju sposobnost samoreguliranja ili upravljanja vlastitim emocijama, one u tome trebaju pomoć majke ili primarnog skrbnika. Majka prepoznaje i reagira na djetetove potrebe te usmjerava i korigira njegovo ponašanje. To znači da je u početnim fazama razvoja djeteta taj proces jednosmjeran i da je majka ta koja njime upravlja. Ako je proces tekao tako da je majka njime zadovoljavajuće upravljala, dijete će razviti sposobnost vjerovanja i povezivanja s drugim ljudima kasnije u životu. Na žalost, postoje i slučajevi u kojima majka (ili primarni skrbnik) traži od bebe ili malog djeteta da ono nju regulira i podržava, što naravno vodi ka nezdravom razvoju djeteta i njegovih kasnijih odnosa.

 

Bebe koje su imale pozitivna iskustva emocionalnog povezivanja, usklađivanja, reguliranja i ispravljanja s majkom ili primarnim skrbnikom, razvijaju osjećaj sigurnosti, pa ako se takva iskustva nastave dalje kroz život ove će se osobe znati samoregulirati i dati smisao svojim emocijama te će ih znati izraziti, kao i misli, potrebe i želje. Odnosno, bit će to ljudi koji će se osjećati dobro u svojoj koži. U suprotnom slučaju, ako majka u djetinjstvu nije adekvatno upravljala navedenim procesima, osoba neće znati sebe samu umiriti te neće znati prikladno reagirati ili izraziti svoje emocije i osjećaje, misli, potrebe i želje.

 

 

Za razliku od odnosa majka-dijete, u kvalitetnim partnerskim odnosima nužno je da procesi emocionalnog povezivanja, usklađivanja, reguliranja i po potrebi, ispravljanja teku dvosmjerno. Ovako partneri pomažu jedno drugome, a time i produbljuju intimnost među sobom. Postoje, ipak, situacije ili okolnosti u kojima nam partner(ica) uz najbolju volju ne može pomoći, pa tada nije loše potražiti pomoć terapeuta.  

Emocionalno povezivanje i usklađivanje s drugom osobom događa se na razini limbičkog mozga, koji između ostalog, podržava emocije, ponašanje, ali i dugoročnu memoriju. Ako su naše današnje veze problematične, to je zbog toga što je neka utjecajna veza ili veze, ostavila problematičan trag na nivou limbičkog mozga. Da bi to danas mogli ispraviti treba nam osoba koja se može emocionalno povezati i uskladiti s nama, regulirati nas i ispraviti tu staru "problematičnu" limbičku vezu, a takvo emocionalno iskustvo moramo imati dovoljno puta da bi se nova limbička veza izgradila i postala dovoljno snažna da zamijeni staru "problematičnu". Ponekad to može napraviti partner(ica), a ponekad nam ipak treba pomoć stručnjaka.

Nužno je da majka ili primarni skrbnik kvalitetno zna umiriti i izregulirati bebu kako bi osoba u kasnijoj dobi i sama znala kako se izregulirati, kako zadovoljiti i izraziti vlastite potrebe i osjećaje te to primijeniti  i na drugu osobu. No, i nama kao odraslim i zrelim osobama često u tome treba pomoć nekog drugog; partneri su ti koji bi u i takvim situacijama trebali biti tu jedno za drugo. Često je dovoljno samo pustiti partnera da govori, pažljivo ga slušati, pokušati razumjeti problem, dati potporu, a ponekad će biti potrebno i nešto napraviti umjesto njega i za njega. 

 

 

Ako se radi o velikom stresu ili disregulaciji i ako partner(ica) ne može pomoći, tada je dobro potražiti pomoć nekog stručnijeg, jer u protivnom možemo ostati u stanju dugotrajnog stresa i napetosti koji ozbiljno mogu narušiti psihičko i fizičko zdravlje, kao i intimni odnos s partnerom/icom. Ulazimo u odnose da bi dobili nešto. Je li to sebično, vjerojatno se pitaš? Nije. Jer dobit ćemo samo, ako damo. Akopoštujemo reciprocitet u odnosu, povećavaju nam se i nagrade, povećava se i bliskost, prisnost, zadovoljstvo. To je put k intimnosti.

Prikladni dodiri su jako bitni. Plač male bebe najbolje se umiruje dodirom, tako da ju privinemo k sebi. Ako se to radi primjereno, tada beba usvaja poruku, "Zagrljaj je sigurno utočiše", pa će ga osoba znati i udijeliti drugim ljudima kasnije u životu. Prikladan fizički dodir i njegovo iscjeljujuće svojstvo ne prestajemo tražiti kada odrastemo – zauvijek tragamo za tim osjećajem "sigurnog utočišta" samo je pitanje hoćemo li ga od partnera/ice znati zatražiti, ali i dati. 

Povratak na stare loše emotivne obrasce nakon prekida veze može se i ne mora dogoditi, ovisi o tome kakav je bio odnos te o emotivnoj snazi osobe. Nakon prekida veze do koje nam je bilo stalo potrebno je sebi dozvoliti fazu žalovanja u kojoj ćemo tugovati i oplakivati gubitak, no nakon tog perioda trebali bismo biti sposobni nastaviti dalje.