Jesi spremna za životnu prekretnicu?

Zdrava Krava ti povodom novogodišnjih blagdana donosi dio prvog ulomka iz knjige "Prekretnica" Wm. Paula Younga, Naklade Ljevak. Možda te naslov i sadržaj ove knjige nagnaju da i ti napraviš prekretnicu u području svog života s kojim nisi zadovoljna
Vidi originalni članak

Slijede dijelovi iz prvog poglavlja "Prekretnice".

Već godinama su zime u Portlandu, u američkoj državi Oregon, oštre, s puno snijega i susnježice, i uvijek počinju naglo, kao da se pozivaju na neko drevno pravo koje kaže da zima mora uvijek biti najsnažnije godišnje doba i da joj ni jedno drugo godišnje doba nije doraslo. Ove godine nije bilo tako. Zima kao da je jednostavno podlegla i povila se, poput premlaćene žene koja skriva lice u svojim bijelim i prljavim dronjcima i više nema snage da slini ni išta drugo. A je li ona prisutna ili odsutna, kao da više nema nikakve razlike. Anthony Spencer nije se zbog toga previše brinuo.

Poznate navike

Zima je za njega bila gnjavaža, no ni o proljeću nije mislio bolje. Da je mogao, i jedno i drugo godišnje doba bi uklonio s kalendara, zajedno s onim vlažnim i kišovitim dijelovima jeseni. Odgovaralo bi mu da godina traje pet mjeseci, svakako bolje od ovih dugih i nestalnih razdoblja. Svakog proljeća se pitao zašto je ostao tu, na sjeverozapadu zemlje, ali svake bi se iduće godine to ponovno zapitao. Možda je ta razočaravajuća okolina imala i svojih prednosti. Pomisao da bi nešto uistinu trebalo promijeniti zapravo ga je plašila. Što je tiše bio zarobljen svojim navikama i sigurnošću, to je manje bio sklon vjerovati da je išta drugo bilo vrijedno napora, ako je išta drugo uopće bilo moguće.

Poznate navike koje su katkad bile i bolne, barem su bile predvidive. Zavalio se unatrag na stolcu i digao pogled sa stola koji bio zatrpan papirima prema monitoru svojeg računala. Lakim udarcima po tipkovnici mogao je pratiti stanje svojih posjeda. Luksuzni stan nadomak mjestu na kojemu je sada sjedio, urede koje je strateški pozicionirao u središtu Portlanda, na višim katovima jednog od većih poslovnih nebodera, vikendica na obali i napokon velika kuća u kojoj je stanovao na West Hillsu. Gledao je svu tu svoju imovinu i nemirno lupkao kažiprstom po koljenu. Sve je bilo utihnulo, kao da je cijeli svijet stao. Na više se načina može biti sam. Iako su ljudi s kojima se sretao u poslu ili u drugim društvenim situacijama možda mislili drugačije, Tony nije bio tip veseljaka. On je bio odlučan čovjek koji je stalno tragao za sljedećom prilikom. To je zahtijevalo društvene kontakte i druželjubivost, širok osmijeh, traženje tuđeg pogleda, mnoga rukovanja, ne zbog nekih obzira, već zato što su mnogi ljudi imali informacije koje su mogle biti korisne za neke nove poslove.

Bezuspješni pokušaji

To što je postavljao puno pitanja učinilo je od njega čovjeka kojega sve zanima i drugi su se ljudi zbog toga znali osjetiti važnima, ali i pomalo praznima. Bio je poznat kao čovjek široke ruke i razumio je koliko je suosjećanje važno kao sredstvo do puno važnijih ciljeva. Kad ljudi osjete da im je netko poklonio pažnju, njima se puno lakše manipulira. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja zaključio je da se ne isplati ulagati u velika prijateljstva. Malo se dobije zauzvrat. Iskreno se nekome posvetiti nije nimalo spretno, to je bio luksuz za koji nije imao ni vremena ni snage.

Umjesto toga svoj je uspjeh mjerio uspješnim ulaganjima u nekretnine, razne poslovne prilike, a raspolagao je i sve krupnijim kapitalom, pa su ga zbog toga i cijenili i bojali ga se kao čovjeka s kojim nije bilo lako pregovarati, jer je pogadao sjajne poslove. Tony je mislio da je sreća tek budalast i prolazan osjećaj, ono što odmah ispari, u usporedbi s jakim mirisom mogućeg posla i onog okusa pobjede o kojem je postao ovisan. Poput starog tvrdice Scroogea iz Dickensove Božićne priče, obožavao je cijediti zadnje ostatke dostojanstva onih koji su ga okruživali, pogotovo njegovih zaposlenika koji su pred njim drhtali ako ne od straha, onda iz poštovanja.

Genetika ga je obdarila visinom

Kad bi se nasmijao, netko bi pogrešno mogao pomisliti da dobro izgleda. Genetika ga je obdarila visinom od dobrih sto i osamdeset centimetara i gustom kosom koja se ni u kasnim četrdesetim godinama nije počela rijediti. Iako anglosaksonska izgleda, bilo je na njemu nečega tamnog i lijepog što ga je činilo blažim, pogotovo u onim rijetkim trenucima kad bi ga iz uobičajene poslovne rutine izbacio kakav iskren, nenamješten osmijeh. Po svim normama moglo ga se smatrati imućnim, uspješnim i poželjnim samcem. Volio je zavoditi žene, vježbao je dovoljno da ostane u formi, a dobio je trbuh samo u onolikoj mjeri koliko ga je mogao uvući kad bi to bilo potrebno.

A žene su dolazile i odlazile, one pametnije brže od onih drugih i svaka se od njih činila sve manje vrijedna toga iskustva. Ženio se dva puta i to za istu osobu. Prvi put su to učinili u ranim dvadesetim godinama i tada dobili sina i kćer koja je sada živjela na drugom kraju zemlje, blizu majke. Njihov sin je bio priča za sebe. Taj je brak završio razvodom zbog nepomirljivih razlika, a zapravo je to bila priča o postupnom slabljenju ljubavi i nedostatkom ikakva uvažavanja. Za samo nekoliko godina Tony je uspio kod Loree razbiti svaki osjećaj da je ikada išta vrijedila.

Dostojanstveno povlačenje

Problem je bio u tome što se ona povukla dostojanstveno pa to nije mogao smatrati pravom pobjedom. Tako je onda Tony sljedeće dvije godine proveo pokušavajući je vratiti natrag i organizirao velebnu svečanost njihova drugog vjenčanja, da bi već dva tjedna nakon toga ponovno potpisali dokumente o razvodu. Govorkalo se da su ti dokumenti već bili pripremljeni. zajedno s novim vjenčanim listom. Ovaj je put pobjesnjela jer ju je izložio podsmijehu, pa ju je slomio i financijski i pravno i na psihološkom planu. To je svakako mogao zabilježiti kao pobjedu.

Bila je to igra u kojoj je morao biti bezobziran, no tako je o tome samo on razmišljao. Cijena koju je morao platiti bio je gubitak kćeri, što ga je mučilo kad bi malo pretjerao s pićem, no na to bi zaboravio kad bi se ponovno zakopao u svoje igre s poslovima i poslovnim pobjedama. Njihov je sin bio jači razlog da se posegne za pićem, čak i da prestane brojati koliko je popio, jer tako bi ublažio i sjećanja i žaljenje, kao i migrene koje su se povremeno počele javljati. Ako je sloboda proces koji stalno zahtijeva dodatnu vrijednost, tako biva i s pojavom zla. Ono što se isprva čini tek prilagođavanjem istine i sitnim opravdanjima, s vremenom izraste u ono čemu se nitko nije mogao nadati.

Duša je iznutra veličanstvena

To jednako vrijedi i za Hitlera i za Staljina i za obične ljude. Duša je iznutra veličanstvena, ali krhka građevina. Svaka izdaja i laž koja se dogodi unutar tih zidova može izmijeniti njezinu konstrukciju u neviđenim razmjerima. Tajna svake ljudske duše, čak i one Anthonyja Spencera, vrlo je jednostavna. Rodio se u jednoj eksploziji nastanka života. univerzuma koji se širi iznutra, sjedinjujući se sa svojim vlastitim solarnim sustavom i galaksijama, nezamislivom simetrijom i elegancijom. Ovdje je i kaos odigrao svoje, a red je nastupio kao neka vrsta nusprodukta. Mjesta supstancija preuzela je igra gravitacijskih sila, od kojih je svaka vlastitom rotacijom pridonijela ukupnoj mješavini, mijenjajući plesače kozmičkog valcera da bi ih rasporedila u stalnoj izmjeni davanja i uzimanja prostora, vremena i glazbe. Na tom putu pojavili su se bol i patnja i razarali krhke unutarnje prostore duše koja se počela urušavati. Taj rasap pokazivao se na izvanjskoj površini u strahu kojime se nastojao zaštititi, sebičnim ambicijama i grubošću koja je zatrla sve što je u njemu bilo blago.

Nekad živo sada kamen

Ono što je nekada bilo živo, srce od krvi i mesa, postalo je kamen; malen i tvrd, u velikoj ljušturi tijela. Njegov je izgled nekada bio odraz čuđenja i veličine. Sada se taj izgled više nije imao na što osloniti, bila je to tek fasada u potrazi za srcem, umiruća zvijezda koja je uzalud nastojala još nešto ugrabiti iz vlastita ništavila. Osjećaji bola, gubitka i na koncu napuštenosti teški su svaki za sebe, ali zajedno ih je gotovo nemoguće izdržati. Sve je to učinilo Tonyja ubojitim, u svojim je riječima bio u stanju sakriti svaku zlu namjeru, postavljao je posvuda zidove koji su ga štitili od svakog pristupa, tako da je bio zarobljen u utvari vlastite sigurnosti. Zapravo, bio je tek izoliran i usamljen. Malo se istinske životne glazbe čulo oko Tonyja, bile su to tek jedva čujne natruhe. Ta glazba nije se mogla usporediti ni s onime što nam puštaju dok se vozimo liftovima, glazbom koja savršeno pristaje predvidim odredištima.

Oni koji su ga tek znali, pozdravljali bi ga na ulici, no oni koji su ga bolje znali, sve su češće nakon toga imali potrebu prezrivo pljunuti na pločnik. No bilo je mnogo i onih ulizica i uvlakača koji su samo čekali iduće upute, očajnički se nadajući da će ih pohvaliti ili pokazati prema njima bilo kakvu naklonost. U očekivanju sljedećih uspjeha, svi su ti bili poneseni potrebom da osiguraju vlastitu važnost, identitet i ono što rade. A ono što opažamo, čak i ako je lažno, to je stvarnost.

Više informacija o knjizi pronađi na stranicama Naklade Ljevak.

Posjeti missZDRAVA.hr