Znanstvenici tvrde da je u većini slučajeva problem u odgoju i da nesklonost odraslih ljudi zagrljajima u većini slučajeva potječe iz djetinjstva. 

Profesorica sa Sveučilišta Northern Illinois Suzanne Degges White je kazala: "Sklonost prema fizičkom dodiru, bez obzira na to je li riječ o zagrljaju, milovanju po glavi ili ramenima, ili o rukovanju često je posljedica iskustava koje osoba nosi iz najranijeg djetinjstva."

Studija provedena 2012. upućuje na to da su osobe koje su odrastale uz roditelje koji su ih grlili i mazili, nastavile s istom praksom te je veća vjerojatnost da su isti obrazac ponašanja primijenile i kod vlastite djece. Rezultati studije ukazuju na to da su "zagrljaji važan dio emocionalnog odgoja djeteta". 

No Degges White iznosi i kontradiktornu informaciju po kojoj odrastanje bez čestih zagrljaja kod nekih ljudi ima suprotan efekt. 

Naime, objasnila je znanstvenica, "nedovoljno grljena djeca u odrasloj dobi često vape za fizičkim kontaktom i ne mogu se pozdraviti s prijateljima bez zagrljaja ili dodira po ruci ili ramenu". 

Znanstvenica kaže da ne treba zanemariti ni kulturološke elemente kada je posrijedi fizički dodir među ljudima. Kao primjer navodi stanovnike Amerike i Velike Britanije koji se, po podacima iz 2010. grle puno rjeđe od stanovnika Francuske ili Puerto Rica. 

Degges White kaže kako smatra mudrim izbjegavati grljenje s nepoznatim ljudima te da je svačije pravo imati pod kontrolom ono što mu se događa s tijelom. Dodaje da se averzija prema grljenju može se prevladati, ali da to nije nužno, jer nema ničega lošeg u izbjegavanju zagrljaja i zbog toga ne treba osjećati pritisak.