Nisu važni samo statistički podatci

ZK: Nakon knjiga "Hipnoza za svakodnevnu primjenu" i "Život između života", napisali ste i objavili nekoliko dana prije Parade ponosa koja će se 13. lipnja održati u Zagrebu "Gay kod". Što vas je nagnalo da pišete o gay populaciji i što svojom knjigom želite poručiti?

Budući da je tema s kojom sam obranio magistarski rad "Doživljaji homoseksualaca o integriranosti u hrvatsko društvo" bila nekako dio mene godinu dana, a isto tako sam mislio da možda onaj najbitniji dio nisam uspio izraziti kroz sam rad, odlučio sam u knjizi pisati o stvarima koje smatram najbitnijima. Većina postojećih istraživanja su kvantitativna i bave se statistikom dok je moje istraživanje za knjigu bilo kvalitativno, odnosno u obliku polustrukturiranih intervjua sa 30-ak pripadnika gay zajednice. Meni je kao terapeutu i savjetniku fokus bio na traženju odgovora "što svatko može učiniti za sebe da bi mu život bio ljepši?". Pišem o važnosti autanja, dotičem se jaza između starije i mlađe generacije homoseksualaca , diskriminacije unutar LGBT zajednice i udruga prema zadnja dva slova tj. biseksualcima i transseksualcima gdje sama zajednica ponekad prijeđe iz pozicije žrtve u počinitelja. Otvaram temu autentičnosti same biseksualnosti gdje ni gay zajednica nije jedinstvena. U knjizi dajem i nešto što mislim da je jako bitno, a to je izbor na nivou duše koji je netko odabrao prije samog rođenja po kojem odlučuje svoju osobnost u tijelu proživjeti kroz homoseksualnu spolnu orijentaciju jer je to za tu dušu potrebna lekcija.

I mnogi heteroseksualci imaju tajne s kojima bi trebali "izaći iz ormara"

ZK: U knjizi puno pišete o autanju (razotkrivanju) ne samo kod homoseksualaca nego i heteroseksualaca. Zašto je ono važno?

Autanje je važno za svakog od nas jer svi mi, imamo neke ormare iz kojih moramo izaći da bi bili bolji, zdraviji i sretniji ljudi. Ormar iz kojeg bi trebao izaći gay samo je jedan ormar više u odnosu na sve nas ostale, a imamo ih svi. Mislim na ormare u koje nas stavlja društvo u cjelini. Ako netko primjerice izbjegava vezu s osobom druge vjere i srami se priznati roditeljima i prijateljima da se zaljubio u tu osobu nije li njegov ormar puno veći od onog u kojem živi neautani gay? Ili ako se priklanja mišljenju većine na poslu, iako zna da je nepravedno. Ne odustaje li i takav čovjek od sebe. Izdaja samog sebe je najgori oblik izdaje. Došao sam do zaključka da autani gayevi skidajući teret skrivanja svog identiteta, preuzimaju odgovornost za svoj život i sve što im se događa, dok oni koji ostaju "u ormaru" češće pate od tjeskobe, anksioznosti i depresije. Autani također vide svjetliju budućnost i sami sebe smatraju odgovornim za svoj status, dok neautani često čekaju da se "nešto dogodi", da ih netko spasi. Jako mi je lijepa jedna izjava homoseksualca koji se autao: "prije autanja bili smo samo ja i moja utvara, sada te utvare više nema, sada imam sebe". U knjizi dajem i sedam vježbi koje su dobre za rad na sebi, za emocionalno i mentalno sazrijevanje od kojih je samo zadnja vježba namijenjena gay populaciji. Knjiga neautanim homoseksualcima objašnjava zašto je dobro da se autaju, a onima koji su to učinili da se očiste od posljedica i trauma kroz koje su eventualno prolazili. Uostalom, može se reći da je pouzdan znak psihičkog zdravlja razvojni proces tijekom kojeg se stvarnost prihvaća pod svaku cijenu, a put u emocionalnu bolest izbjegavanje stvarnosti pod svaku cijenu.

Brak i djeca za društvo. A gdje je srce?

ZK: Nije tajna da su mnogi homoseksualci oženjeni i imaju djecu. Zašto to čine, kako to utječe na njih i na obitelj koju grade na laži?

Po tom pitanju skoro odreda svi homoseksualci imaju isti stav - ne odobravaju te brakove. Naravno da ovi koji se žene to čine zbog socijalnih pritiska i tako odustaju od sebe. Svaka laž pa tako i ova utječe na obitelj i formira sustav po kojem se u njoj funkcionira. Ipak, najlakše je samo suditi, ti ljudi muče najviše sami sebe. Iako je očigledno da velik broj homoseksualaca osuđuje one koji zbog konformizma, pritiska okoline ili nametnutog "socijalnog filtera" ulaze u heteroseksualne brakove, ne možemo se ne zapitati je li uopće drugačije u heteroseksualnoj populaciji gdje se žena, primjerice, udaje za nekog tko je bogat, utjecajan i moćan također radi konformizma. Pisac N.D.Walsch kaže da je izdaja samog sebe najgora od svih izdaja. Postoji li razlika između gayeva koji se žene ženama i onih koji su u "socijalno prihvatljivom hetero braku", a plaćaju usluge prostitutki dok je vanjska forma zadovoljena?

ZK: Smatrate li da supruge mogu pored svog gay muža proživjeti godine, a da ništa ne posumnjaju?

Mislim da je to nemoguće. Jedino, ako je veza uvijek bila površna, formalna zbog nečega. Ne vjerujem da dvoje ljudi koji žive istinsko zajedništvo mogu toliko ne poznavati jedno drugo. Kao što primjerice skoro nikada incest, gdje otac spava sa kćerkom, nije bez znanja majke koja "ništa ne vidi".

Ne postoje žene koje ne znaju, nego one koje ne žele vidjeti

ZK: Postoje li neke naznake koje upućuju da je nečiji suprug gay?

Mislim da svatko kroz komunikaciju i otvaranje može osjetiti skriva li druga osoba nešto. Da bi čovjek osjetio suptilne poruke mora raditi na sebi . Kao djecu nas uče da potiskujemo osjećaje. Nakon toga odustajemo od njih i prestajemo ih prepoznavati i kod sebe i kod drugih. Tu već gubimo taj kontakt sa sobom. Tada nas društvo "uči" kako se trebamo osjećati. Dobivamo pseudoosjećaje koji su kopija "originala". Pseudoosjećaji prelaze u pseudostavove i na koncu u pseudokarakter. Ako je i supruga sama pseudokarakter kako će prepoznati da joj je suprug neiskren? Prepoznati drugoga možemo jedino, ako dobro poznajemo sebe. Da bi čovjek općenito govorio istinu nije to dovoljno htjeti ili odlučiti. Mora znati što je istina, a što laž, a prvo to mora spoznati u sebi samome. To rijetko tko uopće i želi. 

ZK: Koji je vaš stav, rađa li se osoba kao gay ili postaje?

Razgovarao sam s 30-ak ljudi i svi su mi rekli da ih je oduvijek privlačio isti spol. U pravilu su im i prva sviđanja još u osnovnoj školi bila usmjerena prema istom spolu tako da je teško povjerovati u tezu da je homoseksualnost naučeno ili stečeno ponašanje. Čak i teza o društvenoj uvjetovanosti "ne drži vodu" jer je nekolicina njih dolazila iz patrijarhalnih obitelji. Međutim, ne želim tu ništa kategorički tvrdit, a u krajnjoj liniji, to i nije jako bitno. Je li prije bila kokoš ili jaje? Možda se s tim trebaju baviti biolozi, ja sam radio društveno istraživanje. 

ZK: Što mislite o mogućnosti da homoseksualni parovi usvajaju djecu?

Smatram da postoje, grubo rečeno, odgovorni i neodgovorni roditelji. U hipnoterapijskoj praksi i savjetovanju sam se nagledao jako puno lošeg roditeljstva i ne vidim razlog zašto bi netko bio u prednosti u odnosu na nekoga, a tuče, zlostavlja ili zapostavlja djecu. Postoje pojedinci koji su emocionalno i mentalno zdravi i oni koji to nisu. Isto tako i parovi. Uostalom, istraživanja su pokazala da je jednak broj homoseksualne djece iz heteroseksualnih obitelji kao i kod onih koja su odrastala u homoseksualnoj obitelji, ako netko misli da će dvoje homoseksualaca odgajati dijete da bude gay.

www.hipnoterapija.hr i www.psihosocijalno-savjetovanje.hr

Čitaj više o bračnim odnosima.