Prvi put sam posumnjala da imam celijakiju nakon što sam saznala da ju ima moj sin Viktor i da je genetski prenosiva. Viktor je tada imao dvije godine. Njegova gastroenterologinja mi je predložila da odradim pretrage, naime, tada sam imala anemiju, hipotireozu, Hashimoto i dermatitise na rukama. Imala sam već 37 godina i nisam nikad prije čula za celijakiju. Zdravlje mi je tada već bilo narušeno, no nisam znala razloge za to. Imala sam neke autoimune komplikacije u obje trudnoće, za starijeg sina su rekli da je moguća smrtnost po porodu jer je to sindrom koji odbacuje plod pa sam zadnjih par mjeseci primala svaki dan injekcije. I morala sam ostati par tjedana u bolnici. Svaki dan sam izlazila u šetnju, slušala i gledala samo ono što me raduje i duboko sam vjerovala da ćemo oboje biti dobro. Tako smo zajedno pobijedili strah i zato sam ga nazvala Viktor.

Dijagnoza je bila novi, bolji početak

Dvije godine kasnije pokazalo se da je Viktorova celijakija spasila moj život – na biopsiji mi je dijagnosticiran najveći stupanj oštećenja crijeva i liječnica mi je doslovno rekla: „Ako u 5 godina ne umrete od raka, možete dugo živjeti“. Od tada je prošlo 13 godina i nekako mi je svakim danom draže što sam tu. Mogu reći da je „otkrivanje“ celijakije doslovno bila prilika za novi i kvalitetniji život. Promjena prehrane pomogla mi je da se osjećam bolje i da postanem zdravija.
Naime, još sam kao dijete imala reumatoidni artritis i šest godina pila Brufene i primala injekcije ekstencilina, sa 8 godina sam bila u životnoj opasnosti i s infuzijom na obje ruke radi upale limfnih čvorova i upale pluća, no nitko tada nije povezao moje stanje s celijakijom. Imala sam probavne tegobe od djetinjstva te sam tek u 30-ima saznala da je „normalno“ imati redovitu probavu, a ne jednom u tjedan-dva kako je kod mene bilo godinama uobičajeno.
 

Viktor je odbijao hranu

Stariji sin Viktor je nedugo nakon prve godine života počeo odbijati hranu. Tada sam bila trudna s mlađim sinom i četiri pedijatra su bila složna u stavu: „on osjeća da će dobiti konkurenciju, samo ga nutkajte i bit će dobro“, no Viktor je postao razdražljiv, nije više u parku bio raspoložen za igru i i dalje je odbijao hranu. Nije imao redovitu probavu pa sam zamolila za analizu stolice, no dobili smo samo laksativni sirup. Tek u privatnoj poliklinici, kad je već bio dosta loše i s napuhnutim stomačićem, dobili smo preporuku za gastro pregled i za Klaićevu. U toj fazi bi u cijelom danu pojeo pola jogurta i malo voća, sve drugo je odbijao. Na dan mog drugog poroda, Viktor je završio u Klaićevoj na biopsiji i tad mu je dijagnosticirana celijakija. Da mi je tada netko znao objasniti da odbacuje hranu jer mu smeta, bila bih neizmjerno zahvalna. Zanimljiv detalj je bio da mi je prijateljica Goga preporučila knjigu meni predivnog Jesper Juula, čiji sam trening za roditelje kasnije i završila. Knjiga se zove: „Hura, idemo jesti!“ i opisuje vrijednost "zajedništva oko stola“.

Vrlo brzo smo svladali sve, čak i dječje rođendane

Kako je Viktor odbijao i do tri razna ručka koja bih ponudila, doslovno je bacao s hranilice skoro sve, sjećam se trenutka kad sam s tom knjigom izišla iz knjižnice, gledala u naslov i pomislila da je svemir vrlo sarkastičan prema našoj trenutnoj situaciji. Nakon naših dijagnoza, prvo smo učili koje su sve namirnice bez glutena. Zatim smo bacili daske na kojima se rezao kruh, svu hranu s glutenom uklonili i nakon što smo se informirali o tome što Viktor i ja smijemo jesti, a što ne, svi prešli na bezglutensku prehranu jer nam je tako bilo praktičnije. Recimo, izazovi su nam isprva bili dječji rođendani, no on je jako lijepo prihvatio da uvijek nosi svoju hranu, pripremim mu slastice koje voli i kad su roćkasi, mama ispeče bezglutensku pizzu, tako da smo te izazove na taj način „riješili“. Danas ima 15 godina i zna sam napraviti i tijesto i pizzu. 

Ljudi se često pitaju kao izgledaju druženja s prijateljima, ali meni je vrjednija moja obitelj od toga što ću jesti. Volim kuhati i peći slatko i slano, tako da mi nije problem ponijeti hranu za nas ili se prilagoditi na način da u restoranu pojedem samo salatu ili pomfrit ili povrće sa žara, s tim da uvijek zamolim da se hrana radi na čistoj tavi. Ne jedemo često vani i uglavnom idem samo tamo gdje znam da je sigurno. 

Dvije čokoladne napolitanke su bile lekcija

Možda najveća zabluda o celijakiji u našoj okolini je da ako malo hrane s glutenom pojedeš, da to neće smetati. Ljudi govore u stilu: „pa uzmi malo“. Kako sam 37 godina jela gluten i prebacila se tada na strogu bezglutensku prehranu, zaista sam vidjela samo dobrobiti za svoje zdravlje u toj promjeni. Doslovno sam ih iskusila, jer su mi se dermatitisi na prstima sasvim povukli, prestala sam biti anemična, zglobovi me višu nisu boljeli i moja životna energija je bitno drugačija. Uopće me ne privlači jesti hranu s glutenom, no jedan jedini put sam iz znatiželje eksperimentirala – bilo je ljeto i netko je jeo čokoladne napolitanke koje sam obožavala, pojela sam dvije i nekoliko dana sam imala jake grčeve. Tad i nikad više. Ne razumijem se u procese koji se događaju u tijelu, no nakon što sam prešla na bezglutensku prehranu, definitivno i male količine glutena mi smetaju. Osim toga, mogu jako narušiti zdravlje, a to ne želim riskirati.

Također, susrećem se s nerazumijevanjem po nekim dućanima – uvijek reagiram kada vidim da su na polici odmah uz bezglutenske proizvode stavljeni proizvodi sa glutenom – ovo je zaista duboko nerazumijevanje i mogu razumjeti da neki trgovci nemaju to znanje, no baš zato ovim putem upućujem molbu da na to pripaze, jer neka djeca i odrasli jako reagiraju na najmanju kontaminaciju glutenom. No, što se tiče ponude bezglutenskih proizvoda u trgovinama, ona je daleko bolja u odnosu na period prije 13 godina kada gotovo ničeg deklariranog nije ni bilo na policama dućana. 

A za kraj  želim podijeliti savjete za ljude koji tek trebaju započeti svoj gluten-free život:

• Promjena prehrambenih navika je nešto najvrijednije što ste uradili za svoje zdravlje, samo se toga sjetite kad naiđete na prvi izazov.
• Ljudima koji sumnjaju na celijakiju ili onima koji su nedavno dijagnosticirani, od srca preporučam kontakt s ljudima iz CeliVita udruge, kompetentan su izvor informacija i podrške. Od samog početka bili su izuzetno vrijedna podrška. U udrugu CeliVita imam ogromno povjerenje, jer su njihovi projekti izvrsni i korisni za članove, a njihov angažman predan i profesionalan. Udruga nam je bila posebno vrijedna dok su dečki bili mlađi, jer smo sudjelovali u radionicama i bili su presretni kad su dobili božićne poklončiće iz kojih sve smiju jesti. Također smo od udruge dobili podršku za prilagodbu prehrane u školi, jer su već imali brošure koje pomažu u razumijevanju celijakije.
• Sjetite se da ste prelaskom na bezglutensku prehranu možda izbjegli niz autoimunih oboljenja. Nije li to dovoljan razlog za to da čestitate sebi na novom početku i budete zahvalni? Naime, za celijakiju kažu da je kameleonska bolest. Neotkrivena celijakija može uzrokovati niz autoimunih oboljenja. Iz tog bih razloga ohrabrila roditelje djece koja imaju bilo kakve probavne smetnje ili počinju odbijati hranu, da vjeruju svojoj intuiciji i da budu uporni u pronalaženju pravih razloga bilo koje smetnje.

SPAR-ova linija SPAR free from sadrži bogat izbor proizvoda bez glutena  i laktoze namijenjenih osobama oboljelima od celijakije ili osobama intolerantnima na mliječne bjelančevine odnosno mliječni šećer. SPAR free from proizvodi razvijeni su uz podršku vodećih liječnika i prehrambenih stručnjaka iz Austrije te savjetnika tamošnjeg društva za celijakiju. U liniji je više od 60 proizvoda bez laktoze i/ili glutena. Među njima su kruh, müsli, keksi bez glutena, kao i mlijeko, vrhnje te maslac bez laktoze. Osim osnovnih prehrambenih namirnica, u liniji su i razne delicije - pudinzi, namazi, čokolade, voćni jogurti - kako se ničega ne biste morali odreći.