…sve dok me nije, po tko zna koji put ostavila na cjedilu, naravno, nasred ceste. Vožnja u mom starom autu uvijek je bila avantura. Jednostavno nikad nisam znala hoće li upaliti, kada će stati i hoće li se, ako ga ponovno uspijem upaliti, uopće pokrenuti. Bilo je tu puno simpatičnih anegdota, od uskakanja u jureću ''pilu'' na Zelenom valu do guranja po autocesti, ali jedan je kvar prevagnuo.

Mjesecima mi se u glavi vrtjela misao o novom autu. Točno sam znala koji model, godište, imala i favorita za boju… No, želje su bile jedno, mogućnosti drugo. Iako su oglasi na koje sam nailazila bili stvarno povoljni, meni su ipak bili nedostižni i dalje sam vozila svoj nepouzdani auto koji, istini za volju, nije trošio ništa, osim moje živce.

Jednog popodneva prijatelj mi je javio da je dobio dijete, krenula sam na feštu svojim autom, ali sam, dobro pretpostavljate, stigla taksijem. Po mene je došlo isti onaj model koji mi se mjesecima vrtio u glavi, ali drugo, ranije godište.

Bila je dovoljna kratka vožnja i razgovor s taksistom da promijenim mišljenje. Ranijoj verziji modela nije nedostajalo ama baš ništa, osim nove vlasnice.

Već sam na proslavi pronjuškala oglase, našla par favorita i u roku od par dana među njima izabrala meni najboljeg. Od kad imam novi auto, imam 7 kg više i definitivno više uživam u vožnji. Barem znam da ću tamo gdje sam krenula i stići!

Više putujem, manje brinem. Prije puta bavim se odabirom grickalica, a ne provjeravanjem jesam li spakirala sve moguće pomoći na cesti za cijelu Europu i to je zbilja sjajno.

Prijateljima i pesekima je ugodnije u vožnji, a nekako se dogodilo i to da sam postala stručnjakinja za selidbe. Među ekipom se očito brzo proširio glas da po novom vozim karavan.

Zanimljivo je i to da se još uvijek nisam ''riješila'' svoje stare krntije. Baš kad sam rješavala papire za novi auto, mehaničar mi je javio da je opet u voznom stanju pa sam je trajno posudila tati. Tko zna, možda se uskoro odvažim i oglasim je. Na njuškalu!