Za što je glazba dobra?

Mnogi vjeruju da glazba mora biti korisna za čovječanstvo, čak i ako se njome ne može popraviti sudoper koji curi jer da nije, ne bi preživjela i imala tako istaknutu ulogu u našim životima. Nadalje, pretpostavlja se da određene vrste glazbe imaju korisnije učinke od drugih. Neka nas glazba može učiniti 'boljom' osobom, a druge vrste glazbe mogu čak biti štetne (pri čemu se ne misli na oštećivanje naših bubnjića) odnosno nisu oplemenjujuće u moralnom smislu. Pretpostavka je da ćemo nakon slušanja 'dobre' glazbe postati nekako moralnije osobe.

Društvene okolnosti ljudi koji definiraju što je dobro ili loše u velikoj mjeri objašnjavaju taj stav. Korištenje glazbe za uspostavljanje veze između ljubavi prema visokoj umjetnosti i gospodarskog uspjeha i statusa nije uvijek suptilno. Kanadski pisac Colin Eatock ističe da prigušena klasična glazba koja se pušta u trgovinama 7-Eleven, podzemnim željeznicama u Londonu i u Torontu rezultira manjim brojem slučajeva pljački, napada i vandalizma. O, moćna stvar. Dakle, glazba zaista može promijeniti i ponašanje!

Glazba može promijeniti ponašanje

Statistički se podaci koriste kao dokaz da neke vrste glazbe doista imaju čarobna svojstva koja potiču moralno ponašanje. Kakva prilika za marketing! No, prema drugom se stajalištu smatra da se zahvaljujući ovoj taktici određeni ljudi osjećaju nepoželjnima. Oni znaju da to nije 'njihova' glazba i da je poruka, prema Eatockovim riječima: ''Tjeraj dalje, to nije tvoj kulturni prostor.'' Drugi su ovo nazvali 'glazbenim insekticidom'. Na ovaj se način glazba koristi za stvaranje društvenog prostora i upravljanje njime.

Ekonomist John Maynard Keynes je čak tvrdio da mnoge vrste amaterske i popularne glazbe ustvari kvare nečiji moral. Općenito, utuvili su nam u glavu da vjerujemo kako su klasična glazba, a možda i neke vrste jazza na neki način ljekoviti za naš moralno ponašanje dok hip hop, klupska glazba, a naročito heavy metal nemaju ništa što je u biti moralno. Zvuči pomalo smiješno kad to izgovorim, ali takve pretpostavke i dalje utječu na donošenje mnogih odluka koje se odnose na umjetnost i način na koji je se podržava.

Umjetnost i glazba postaju povlaštene

John Carey, engleski književni kritičar koji piše za Sunday Times, napisao je prekrasnu knjigu pod naslovom What Good Are the Arts u kojoj prikazuje kako službeno odobrena umjetnost i glazba postaju povlaštene. Carey citira filozofa Immanuela Kanta: 'Sada kažem da je ljepota simbol moralne dobrote, i da samo u tom pogledu pruža užitak... Um postaje svjestan određenog oplemenjivanja i uzdizanja koje nadilazi puki osjećaj za užitak.'' Dakle, prema Kantu, određeno umjetničko djelo smatramo lijepim zato što ga osjećamom, ali pitam se kako.

Zar se neka urođena, dobrohotna, moralna bit nalazi negdje u njemu te nas uzdiže, a nama se to sviđa? U tom su pogledu zadovoljstvo i moralno uzdizanje povezani. Sam užitak, bez ove prekrasne isprepletenosti, nije dobar, ali u paketu s moralnim uzdizanjem užitak je, dakle, opravdan. To možda zvuči prilično mistično i pomalo blesavo, pogotovo ako prihvatimo da su standardi ljepote vrlo relativni. U Kantovu protestantskom svijetu svi oblici čulnosti neminovno stvaraju loš moral i vječno prokletstvo. Užitku je potrebna moralna nota da bi bio prihvatljiv.

Glazba je društveno vezivo

Kad je Goethe posjetio Galeriju u DresdenuB, opisao je da se radi o 'osjećaju doživljenom po ulasku u kuću Božju'. Mislio je na pozitivne osjećaje koji oplemenjuju, a ne na strah i drhtanje zbog mogućeg susreta s Bogom iz Staroga zavjeta. William Hazlitt, briljantni esejist 19. stoljeća, rekao je da je odlazak u Nacionalnu galeriju u londonskoj ulici Pall Mall poput hodočašća u ''najsvetije mjesto, jedan čin pobožnosti u hramu umjetnosti.'' I opet se čini da je ovaj Bog umjetnosti dobrohotan, onaj koji neće ubiti mladog Williama gromom zbog povremenog estetskog grijeha. Ako takva kazna zvuči kao pretjerivanje, imajte na umu da se ne tako davno prije Hazlittova vremena moglo uistinu i završiti na lomači zbog sitnih laži. A ako je uživanje u istančanijim područjima umjetnosti i glazbe poput iskustva molitve u svetištu, tada moramo prihvatiti da postoje posljedice i za umjetničko bogohuljenje.

Emocionalne veze mogu pomoći u objašnjenju zašto glazba ima tako temeljit učinak na naše psihičko blagostanje. Glazbu možemo koristiti (ili je, bilo dobro bilo loše, drugi mogu koristiti) kako bismo regulirali svoje emocije. Možemo sebe (ili druge) nabrijavati, ili smirivati (sebe ili druge). Glazbu možemo koristiti kako bismo se uklopili u ekipu, kako bismo se ponašali sukladno ponašanju grupe. Glazba je društveno vezivo – ona drži obitelji, nacije, kulture i zajednice na okupu. No, također ih može i razdvojiti. Koliko se god glazba ponekad doimala silom u službi dobra, može se koristiti i kako bi upregla nacionalni ponos te huškala na rat. Uz takvu svoju primjenu za zajednice i nacije, također predstavlja i kozmički telegraf koji nas povezuje s drugim svijetom, nevidljivim kraljevstvom duhova i bogova, možda čak i sa svijetom mrtvih. Uz nju možemo fizički ozdraviti ili se strašno razboljeti. Ona nam radi toliko stvari da ne možemo jednostavno reći, kao što mnogi to rade: 'Oh, pa ja volim sve vrste glazbe.' Zaista? Neki su glazbeni oblici dijametralno suprotni! Ne možeš ih sve voljeti! Barem ne istovremeno.

Više o knjizi doznaj u mojoj zdravoj čitaonici ili na stranicama Planetopije.