Neka ti bude tvoj Sančo Pansa, tvoj najbolji drug. Utješi ga unutra malog da ne postane velik jer ga ne čuješ. Primite se za ruke i zajedno uskočite u ocean života, okupajte se ljubavlju, strašću, greškama i manama, zagnjurite zajedno glavu u zivot.

Ne bojiš li se da ćemo ostati tu, izbjegavajući skok u ocean sreće i boli?

Ma reci mu odmah – da, sve znam. Znam da puno puta neću uspjeti i da ću glavom udariti u zid, u branu života. Pa što? Da, znam da će me povrijediti i da ću sto puta promašiti u procjeni i da ću se zbog toga osjećati kao gubitnica. Pa što? Reci mu.

Ne bojiš li se da ćemo ostati tu, zagledani dolje u ponor života, na litici oceana koji čini njegovu sočnost, ispremiješanih sokova boli i sreće?Ulovi život za jaja. Kreni. Pogriješi. Kreni ispočetka. Nije strah tvoj neprijatelj. Nego manjak hrabrosti.

Tvoj neprijatelj je osjećaj da ne vrijediš ako ne uspiješ

Tvoj neprijatelj je lažna slika koju si dala svijetu. Da si sretna i zadovoljna. U svom malom kavezu i gurajući strah nogom od sebe dok on, svaki put kad ga gurneš, nasrće još jače. Bojiš se da nećeš uspjeti? Možda. Bojiš se da se nećeš svima svidjeti? Sigurno.

Ali, ako ne kreneš u život, skačući na glavu, zauvijek ćeš samo disati, a okusiti života nećeš. Strah, tvoj Sančo Pansa, treba tvoju utjehu. Da pogriješiš, da shebes, da ostaneš na podu vidati rane jer si nekome ili nečemu dala svoje srce i nije uspjelo. I tada ćeš mu moći reći – vidi, još smo tu. Još smo jači. Još smo slobodniji. A On će tiho šapnuti…. Probajmo opet.