Dragi moj Ti, izgleda da je ovo moje kontempliranje i eghibicionizam misli na internetu urodio plodom bar eto prvi put, pa se sada možda čeka je li to bio slučajni mentalni trzaj u pravom smjeru ili nešto više. Meni nije posebno bitno, glavno da ti čitaš, a ja i dalje pišem.

Zašto je protivnik uvijek bolji od nas?

Danas je prava rijetkost naići na sportaša koji nakon izgubljene utakmice, meča ili utrke nema barem poneko objašnjenje zašto nije pobijedio. Ponekad već prije samog natjecanja, za svaki slučaj zlu ne trebalo, čuješ komentare o boljoj utreniranosti druge ekipe, boljem iskustvu protivnika, ozljedi ili bolesti koja se eto baš dogodila prije neki dan. Kao da je protivnik potpuno neranjiv ili gotovo nadčovjek od kojeg nije sramota izgubiti.

Naprotiv, dobro je već što smo uopće bili u prilici boriti se ili gledati čudo na djelu, kako nam zabija golove ili nas prestiže dok mi gledamo. Da, pravo je to zadovoljstvo i na tome nam treba čestitati?!

Priča o tri tipa ljudi

Moj je trener na fakultetu prije svakog velikog natjecanja imao jedan te isti dosadni govor, ali izgleda da je i on bio puno pametniji nego što sam ja to tada vrlo mlad i vrlo pametan mislio. On bi nam uvijek ispričao priču o tri tipa ljudi. Prvi tip su pobjednici, ljudi koji čine velike stvari. Drugi tip su ljudi koji gledaju te ljude s divljenjem dok čine velike stvari. Treći tip su ljudi koji kažu: što je sad to bilo?

Tvoja zadaća je biti prvi tip ljudi. Iako to nije laka zadaća, ne radi se o ničemu nemogućem. Svatko od nas je sposoban činiti velike stvari, osnovna prepreka u tome smo najčešće mi sami. A definicija velike stvari nije jednoznačna. Za svakog od nas postoji nešto, što silno želiš i volio bi postići, ali pokrenuti se i napraviti prvi korak značilo bi pokušati i otvoriti opciju da nećeš uspjeti u svom podvigu.

Naravno, zahvaljujući godinama uvježbanoj ''Freudovoj'' racionalizaciji, niti ne primjećuješ da ako ne pokušaš, zapravo si osuđen na propast i gubitak, dok pokušaj i trud otvaraju neka vrata, ili barem prozore.

Vjeruješ li u uspjeh?

Neki dan je moj prijatelj citirao Henryja Forda na jednom predavanju mladim sportašicama i rekao: ''Vjeruješ li da ćeš uspjeti ili vjeruješ li da nećeš, u svakom slučaju si u pravu''. Jedino što nije rekao je da kad ne uspiješ ili ne pokušaš, vrlo vjerojatno u pripremi imaš jedno od 5 do 10 dobrih objašnjenja (izgovora) zašto je to tako.

Neki od njih su super uvježbani i smisleni, a neki su jednostavno glupi, tipa nisam ja debeo nego sam nizak i onda debelo izgledam drugima na prvu. Stvarno? Zašto jednostavno ne doneseš odluku da se pokreneš i učiniš ono nešto, što znaš da trebaš, ali nisi siguran ili sigurna da možeš. Nije li to izazov koji život čini zanimljivim?

Svijet funkcionira bez garancija

Ako za sve, baš sve što radiš dobiješ garanciju, tada trud uopće nije potreban. Čak je i suvišan. Međutim, koliko ja shvaćam svijet funkcionira bitno drugačije. Bez garancija. I sve što možeš je primiti se posla, sa srcem, raditi ono što voliš i/ili želiš i pokušati biti sretan zbog puta koji prolaziš, a ne samo cilja kojem se približavaš ili od kojeg se ponekad udaljavaš.

Ako je tvoj cilj i želja smršvjeti ili se dovesti u dobru formu, dragi moj ti, kreni sa promjenom stava, jer sa stavom ''bih ja rado, ali ne stignem, ne mogu, teško je'' i slično, nitko nikada ništa nije postigao. U tom slučaju mogli bi, umjesto ''zdravi duh u zdravom tijelu'', preciznije reći ''zdravi stav u zdravom tijelu''.

Ako vjeruješ da svoj život možeš učiniti boljim onda je to vjerojatno istina, ako vjeruješ da možeš popraviti svoje zdravlje, vjerojatno si u pravu. Ako vjeruješ da će to sve skupa biti teško ostvarivo, čak i da se jako potrudiš, definitivno si u pravu, ali ako se isplati, trebaš pokušati jer jednako tako postoji i dobra šansa da uspiješ.