mZ: Baviš se modom već dulje od 20 godina, je li se odnos ljudi prema modi promijenio? Kako ti doživljavaš konzumerizam?

Kad kažemo moda, obično mislimo na ono što je u trendu. Moje mišljenje je da je već godinama u modi – individualnost. Naš osobni izričaj kroz odjeću kao sredstvo komunikacije. Moda kakva je nekad postojala u smislu razvoja novih krojeva, modela, tkanina definitivno više nije to iako se i dalje, kako tehnologija napreduje razvijaju nove vrste tkanina, međutim taj razvoj ide više u smislu funkcionalnosti, a manje u smislu artističkog izražavanja. Ljudi danas primarno biraju više funkcionalnost nego estetiku, što je logično, jer u svijetu u kojem je sve dostupno, sve postoji što nam je potrebno za održavanje i podržavanje različitih životnih stilova, čovjek jedino teži ka novom iskustvu. Od tuda i pojava konzumerizma. Mi kupujemo danas iskustvo kroz kupovinu stvari - tako da i kupnja odjeće zapravo nastaje kao posljedica potrebe za novim iskustvima. Ako želimo ići npr. na rafting, kupit ćemo opremu za to, ne nužno zato što je odijelo za rafting u modi, već zato što nam njegova funkcionalnost omogućuje iskustvo raftinga. Isto tako, pojava jeftine odjeće daje nam iskustvo da si možemo stalno priuštiti nešto novo – opet osjećaj novog. U svijetu gdje realno imamo sve što nam je potrebno za temeljni život, mislim, nitko nije gol – primarna potreba je zadovoljena; u svijetu informacija u kojem živimo sve je dostupno na klik, ono što nije zadovoljeno jesu emotivne potrebe. Mislim da će se psihologija složiti sa mnom, kupujemo, kupujemo  i kupujemo novo zato jer je duša gladna.

Popularne su grupe za razmjenu stvari - By Nothing

mZ: Sad živiš u LA-u, koliko tamo ljudi žive održivo?

Pokret održivog življenja je već dugo prisutan u Kaliforniji i u svim porama života je. Od recikliranja otpada, električnih automobila, subvencija za solarnu energiju, različitih civilnih pokreta na temu recikliranja stvari, razmjene polovnih stvari, kupovine polovnih stvari. Veoma su osviješteni po tom pitanju. Ja sam  član jedne grupe na Facebooku koja se zove Buy Nothing – postoji nekoliko takvih grupa pod tim imenom i sve su napravljene prema kvartu u kojem živiš- veoma lokalno. Svaki član u tu grupu stavi sliku predmeta koji ne treba, odjeće ili hrane koju ima viška da drugi članovi to mogu preuzeti besplatno ako im treba, isto tako ako nekome nešto treba, postavi pitanje da li netko ima. Nije to grupa ljudi koji si ne mogu priuštiti novo, nego je cilj smanjiti kupovinu novog u cilju smanjivanja proizvodnje novih stvari s ciljem zaštite okoliša. Super primjer je i kompanija Poshmark Inc. koja je startala kao social marketplace na kojoj se može kupovati odjeća iz privatnih ormara,  u 10 godina su narasli do burze, trenutno samo u prvoj polovici ove godine im je prihod preko 80 milijuna dolara, dobar dio svog rasta mogu zahvaliti i ideji o održivosti.

Pandemija je senzibilizirala ljude

mZ: Je li se situacija u ovoj pandemiji pogoršala ili poboljšala?

Život u pandemiji  Los Angelesu je donio međuljudsko povezivanje na dubljoj razini. Život ovdje je vrlo izazovan, grad je iznimno skup za život, ljudi koji ovdje žive često rade i po tri posla da bi mogli opstati ovdje, ovo je grad s jedne strane filmske industrije zbog čega ovdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta u nadi da će ostvariti svoj kalifornijski san, s druge strane ovo je grad novih tehnologija. Jedni i drugi iz obje industrije, rade svih  7 dana u tjednu, rade po 10 do 12 sati na dan, svatko zbog svojih snova. Zbog toga i zbog njegove impozantne geografske veličine  ( po dužini je oko 80 km) nitko baš nema vremena za stvaranje dubljih odnosa te je ovo grad usamljenih ljudi. Dok nisam ovdje došla nisam razumjela pjesmu od Red, Hot, Chilli Peppers – Under the bridge

Sometimes I feel like I don't have a partner,

Sometimes I feel like my only friend

Is the city I live in, the city of angels

Lonely as I am, together we cry..

Pandemija je sve zaustavila, ovdje je to bio strašan šok, mi u Hrvatskoj imamo to grozno iskustvo ratnog stanja, za njih je ovo bilo na toj razini i zbog veoma dugog perioda lockdowna od preko godinu dana, ljudi su se otvorili ka susjedima, počeli više povezivati i još više dijeliti stvari. Isto tako su počeli još više cijeniti lokalne proizvođače, male biznise te je porasla potpora i na toj razini. Iako restorani nisu mogli raditi, ljudi su kupovali poklon bonove za buduće ručkove od njih da firme prežive.

Prerađivanje starih komada odjeće nije ekonomski isplativo

mZ: Još dok si bila u Hrvatskoj bavila si se reciklirajućom modom – reci nam malo više...

Ja sam počela još davno reciklirati, za vrijeme rata, htjela sam novu odjeću, a nije bilo mogućnosti za to pa sam sama sebi pravila odjeću od tatinih odjela, košulja, jer on nije više išao na posao pa njemu nije trebalo, a meni jest. Projekt kojeg sam radila 2012. u Zagrebu je bio na tu temu, kako iskoristiti odjeću koja više nije moderna, ali je od kvalitetne tkanine. Ono što sam tada naučila jest da taj proces nije ekonomski isplativ, jer vrijeme koje se utroši da se prenamijeni komad odjeće je puno veće od proizvodnog vremena kad se radi od nove tkanine. Tako da po mom mišljenju je to korisno, ako sami nešto u kućnoj izvedbi napravimo. Za ozbiljniji poslovni pothvat nije ekonomski opravdan.

mZ: Je li , po tebi, u Hrvatskoj dovoljno razvijena svijet o održivosti?

Ne mogu puno reći o situaciji u Hrvatskoj jer već tri godine ne živim tamo. Ono što pratim po Facebooku rekla bih da je sve više ljudi osviješteno o važnosti podržavanja lokalne ekonomije i mislim da je to put ka održivosti.

U Los Angelesu ljudima je jako bitno što piše na etiketi odjevnog predmeta

mZ: Koliko se u L. A.-u etablirala održiva moda?

Ovdje ljudi jako drže do podataka na etiketi, tako da će uvijek radije izabrati brend koji na bilo koji način doprinosi održivosti – od recikliranja, načina proizvodnje, lokalne proizvodnje, vrste pakiranja, vrste transporta robe, doniranja dijela profita. Zbog toga sve više kompanija uvodi nove načine rada koji podržavaju održivi ekonomski razvoj i zaštitu okoliša.

 MZ: Kako ti živiš održivo? To je zapravo mnogo više od odvajanja otpada zar ne?

Ja već dugo živim po toj filozofiji, od recikliranja odjeće ne kupovine, ako stvarno nije neophodno, moj način života uvijek je bio minimalizam, a odvajanje otpada je nešto što se samo nameće, pogotovo ovdje gdje je tako organizirano na nivou države pa ti ne padne na pamet ne odvajati otpad. Kad kupujem, podržavam lokalnu proizvodnju i kvalitetne proizvode koji traju.

Psihologija mode, što je to?

mZ: Upravo razvijaš poseban projekt koji u jednom svom segmentu sadrži upravo i principe održivosti, možeš li nam reći nešto više?

Obzirom na moje iskustvo u tekstilnoj industriji i dizajnu, radu s klijentima kroz 20 godina ja sam ovdje napravila zaokret u smjeru psihologije mode. Danas pomažem mojim klijentima na putu otkrivanja njihovog identiteta, koji je skriven iza životnih obaveza. Kao alat na tom putu koristim sadržaj njihovog ormara. Zajedno prolazimo kroz njihove ciljeve te analizom osobnih stvari – odjeća, nakit i sve što to prati, rješavamo se viška i onog što ne podržava njihovu budućnost te kao brod koji se rješava balasta da ide brže naprijed, gradimo stil koji podržava njihovu budućnost. Na primjer, netko tko bi želio biti fit, a iz raznih razloga koji su zapravo samo izgovori, nikako da krene, kad zavirimo u ormar, ta osoba shvati da zapravo nikad nije ni kupila sve što joj treba za fitness, nikad nije fizički podržala tu namjeru. U momentu kada pripremi taj dio odjeće, nekako dobije poticaj da to i obuče, pa krene na fitness. Održivost se i ovdje vidi kroz pametniji odabir pri kupovini, donaciji ili prodaji odjeće koju više ne koristimo.

mZ: Danas je tehnologija tekstila toliko napredna, osmišljavaju se stalno nove vrste materijala, što misliš u čemu, kojem materijalu leži budućnost?

Budućnost tekstila je u novim umjetnim pametnim vlaknima, koji imaju visoku funkcionalnost i prilagodljivost na vremenske prilike/neprilike, različita zdravstvena stanja te u konstrukciji tkanina koje daju osjećaj visoke udobnosti pri pokretu. Što se tiče mode, ona će se razvijati u smjeru athleisure odjeće za svakodnevno bivanje i razvoj artisan komada odjeće kojima izražavamo našu individualnost,  koji se kroje po mjeri, tako da vjerujem da će se vratiti vrijeme dizajnerskih studija i krojačkih salona jer industriji nije isplativo raditi takve komade, zbog prevelikog broja proizvodnih operacija na takvim komadima odjeće, ali i kompleksne konstrukcije kroja te velike različitosti u veličinama i tipovima ljudske građe. Dnevna odjeća će biti povoljna za kupovinu, jer će je raditi roboti, ali zato ćemo ulagati u posebne komade odjeće koje je napravila ljudska ruka.

Naš partner HEP, do kraja 2030. godine ukupno planira imati oko 700 MW snage u vjetroelektranama i sunčanim elektranama te za 50 posto veći udio obnovljivih izvora u vlastitom proizvodnom miksu. HEP se mijenja na zeleno, možeš i ti! Više saznaj ovdje.