U Zagrebu živim 14 godina, a na Sljemenu sam bila svega tri puta. I to jer sam morala dobiti tih par pečata kako bih na prvoj godini faksa prošla i tjelesni. Na drugoj godini sam si uspjela nabaviti ispričnicu te sam sve naredne subote provela mamurna uživajući u civilizaciji. Prije upisivanja planinarske škole, na Sljeme sam otišla sa svojom suplaninarkom (mada to još tada nismo ni znale) samo jer mi je obećala da idemo autom i da ću obilno jesti. I jedno i drugo je bilo istinito. Snijeg mi se svidio samo prvih par minuta.

Kasnije me nije više očarao. Zato me očarao zagrebački odrezak. Nikad prije nisam kampirala. Sama pomisao na taj mizerni šator, izostanak civilizirane kupaonice (čitaj privatne), sva ta bića koja usred noći gmižu, pužu, hodaju, šuljaju, planiraju napad strugajući komadima drveta po zemlji s ciljem stvaranja plana napada… Shvatili ste, sve to je bilo previše za mene.

A da ne pričam da dalje od piškenja uz stablo na nekom koncertu na otvorenom nisam išla. Što možete zaključiti? Ova cura je možda sve drugo, ali potencijal za planinarku nije. Sigurno se onda pitate što mi se dogodilo? Život.

2017. godina se ubraja definitivno u jedne od najgorih godina posljednjeg desetljeća mog života. Štošta toga se zaredalo, da mi se često činilo kako moj život nalikuje na loše napisani scenarij, a ja se nikako ne snalazim u novopečenoj ulozi. Nakon što je u roku od tjedan dana po opskurnim okolnostima propala moja dugogodišnja veza (priča za neku drugu prigodu), našla sam se bez krova nad glavom. Izašla iz stana kojeg sam samo par mjeseci prije toga s njim uredila. Čak sam i sama krečila (čitaj posebna emotivna povezanost). Mama mi je imala zdravstvenih problema, a moja mama mi je sve. Na poslu sve krenulo nizbrdo. Doznala sam na godišnjoj kontroli da imam novi dobroćudni tumor na dojci. I tako… Mnogo toga se zaredalo, da sad ne odmičem puno od prvotne priče.

Klek – mjesto gdje sam se zaljubila u planine

Sporim, rekla bih puzajućim koracima dogmizala je i ta 2018. godina, ali nije donijela baš nešto promjena. Osjećala sam se jednako loše, kao i u prethodnoj. I tako smo se moja buduća suplaninarka i ja našle na jednoj cugi (sve genijalne ideje nastale su u birtijama). Nije ni njoj nova godina donijela obećane promjene. Odvela me gore spomenutim autom na gore spomenuti zagrebački odrezak. Gacala sam malo po tom snijegu u običnim čizmama i nakon par minuta se smrzla. I tu negdje smo odlučile upisati planinarsku školu. Zašto? Da se trgnemo, da napokon doživimo nešto novo, izađemo iz tog začaranog kruga u kojem smo se našle, da upoznamo nove ljude i možda naučimo nešto o sebi.

Gojzerice smo birale prema principu koje su nam manje ružne. Ostatak opreme po jednakom principu. Prvih par izleta smo se smijale ljudima oko sebe, smijale se kompasu, karti, azimutima, štapovima koje smo tjednima odbijale kupiti, gubile dah na manjim usponima, ali nismo odustajale. Sve do prvog pravog vrha. I danas svaki put kad s autoceste ugledam Klek, sjetim se da je to moj prvi osvojeni vrh. I da sam na njemu otvorila svoje srce planinama.

Imala sam veoma zaštićeno djetinjstvo, što znači da moja mama paničar svojoj jedinici skoro ništa nije dopuštala da radi što je donekle dio djetinjstva. Bilo kakve fizičke ludorije su bile zabranjene, jer nikad ne znaš što ti se može dogoditi. Tako da se ja nikad nisam popela na drvo, višu gredu, skakala, ne daj bože, s nekog mosta, mola ili slično. Kako sam odrasla s tim “strahom” tako ni kad sam postala samostalnija to nisam nikad isprobala. I onda sam se našla na Kleku koji je meni tada djelovao zastrašujuć, opasan i nemoguć. Točno se sjećam kako sam se hrabro penjala do vrha. Točno se sjećam trenutka kad sam zadihana sjela na sami vrhu i uživala u pogledu koji se prostire ispred mene.

Točno se sjećam da sam pomislila “To sam se ja sama popela gore, nikakvo prijevozno sredstvo me nije dopedlalo”. I točno se sjećam straha koji me obuzeo kad smo se krenuli spuštati. “Zašto je meni ovo u životu trebalo? Nema šanse da se ja spustim dole? Mama je bila u pravu!” i slične misli su mi se rojile kroz glavu dok smo napuštali vrh i počeli se spremati za spuštanje. Kad sam shvatila da mi nema druge nego krenuti prema dolje, duboko sam udahnula i samoj sebi rekla “Mija, možeš ti to. Samo se fokusiraj”. U ovom trenu ne postoji ništa drugo osim toga. I, znate što? Mogla sam. Možda ne tako spretno, možda ne tako lako, ali sam se bez iti jedne ogrebotine spustila do doma. I bez iti jednog ubrzanog trzaja srca. To sam ostavila na vrhu Kleka. Tada sam shvatila da sam u samo par sati pobijedila samu sebe. Ne samo onu Miju koja se boji penjanja, koja osjeća nelagodu u prirodu i koja čuje u malom mozgu glas svoje majke. Nego i onu Miju koja se godinu i pol dana nije mogla opustiti, čije misli su se izmjenjivale brzinom munje, ne ostavljajući vremena za nikakav predah. Ta Mija na Kleku nakon dugo vremena nije bila prisutna.

U samo četiri mjeseca otkako sam po prvi obukla gojzerice, osvojila sam brojne vrhove, spavala u domu s 13 ljudi s vanjskim WC-om (bazično ograđena rupa par minuta od doma usred šume), tuširanje svela na brisanje pazuha vlažnim maramicama, osjetila kako bole zgrčena koljena, ali i naučila kako ih opustiti, vidjela tragove brojnih životinja u zemlji i bila oduševljena… I znate što? Kampirala po prvi put u životu u divljini Velebita. Penjala se po Samarskim stijenama. Prešla dio Premužićeve staze. Popela se promočenih gojzerica na Sveto brdo.

Svakim novim izletom ona prestrašena i zbunjena Mija, ona opterećena brigama svakodnevice, izmorena vlastitim osjećajima, je ostajala na sve manjoj nadmorskoj visini, a do vrha se penjala ona odvažna Mija koja je počela vladati svojim nelagodama, strahovima i osjećajima. Svaki novi uspon je označio prelazak nekih vlastitih granica. Svaki novi vrh je pružio sve ljepši pogled. Pogled koji ulijeva spokoj. Pogled koji ti govori da je svijet tako velik, tako lijep i toliko neistražen. I čeka samo tebe da ga osvojiš.

Još zanimljivih tekstova o planinarenju možeš potražiti na Mijinom blogu, a zaprati je i na Instagramu!