U potrazi za ravnotežom

I kada nisi svjesna toga uvijek si u stvari u potrazi za ravnotežom. Uzmi samo primjer nadolazećeg Božića.

Dani su sve kraći, sve je više mraka oko nas, a onda u gotovo najtamnijem trenutku godine palimo lampice, ukrašavamo bojama svoje domove i borove. Hladnoću vani uravnotežujemo s toplim napicima i jelima, okupljanjem i druženjem po domovima grijemo srce i hranimo dušu. Želimo darovati, iskazati brižnost i pažnju i tako pokušati ublažiti količinu patnje i stradanja koja neupitno postoji oko nas, a to znači i u nama!

I sve je u redu dok se ne uključe natjecanja, velika očekivanja, razmaženost i pohlepa. Vlastita nesigurnost postane opsjednutost da fasciniramo druge, pa prigoda poput Božića, prigoda da se približimo stanju ravnoteže, radosti i ispunjenosti postane ekstremno vrijeme.

Suosjećanje zamijeni nervoza (bijes, brzina i buka kako kaže moja prijateljica Renata), brižnost i pažnju pohlepa i sebičnost, a onda kao rezultat svega praznina i tuga koju niti najljepši papir za umatanje ne može smanjiti.

Lekcija naučena u djetinjstvu

Sve mora biti s ukusom i sa stilom, sve boje se moraju slagati pa nam niti borovi više nisu veseli nego nekako hladno stilizirani. Najvažnije od svega je zastati, udahnuti i izdahnuti, opustiti se i imati povjerenja da se u nesavršenim stvarima nalaze potrebne poduke i prigode za radost i ljubav.

Najdraže slike mog djetinjstva dolaze upravo iz tog božićnog ambijenta. Stvarateljica tih čarobnih trenutaka bila je moja baka koja nije bila bogata materijalno, ali je bila pravi izvor dragocjenosti i bogatstva atmosfere, blagosti, brižnosti.

Vidljive stvari poput čistog doma, mirisa kuhinje po pečenim kolačima ili ukrašenog bora bile su bitan i oku vidljiv dio atmosfere, ali ono "nešto" što se nije moglo vidjeti, pojesti i dotaknuti bila je svečanost u zraku, u atmosferi, u obraćanju i čitalo se "između redova".

U skladu s prirodom

Sve to skupa čini tako veliku količinu ljepote i ljubavi da me jednostavno primorava da se osjećam bogatom nasljednicom tih dragocjenosti. A kada naslijedimo bogatstvo, što drugo s njim nego ga brižljivo čuvati, njegovati i predavati dalje. Pa tako i uživam polako (i pomalo, jer radne obveze ne dozvoljavaju više), tijekom prosinca stvaram tu atmosferu u svom domu, a još više uživam u činjenici da moj suprug i djeca vole biti doma u to vrijeme.

Iako gotovo svake godine napravimo ambiciozne planove kako bi trebalo negdje otputovati, najbolje u tople krajeve, svake godine ustanovimo da nam je najljepše ušuškati se i kao začarani treperenjem lampica i svjećica provesti te dane u usporavanju, miru i zajedničkim trenucima.

Pada mi na pamet kako i priroda tijekom zime uzima svojevrstan predah, usporava se i "ušuškava" kako bi se s proljećem ponovno aktivirala i rodila zelenilo i novi život. Tako je moja baka bila, u stvari, učiteljica makrobiotike, a da to nije niti znala jer me je podučila kako živjeti u skladu s prirodom.

Mir božićnog jutra

Kako biti u miru, živjeti mir i prenositi ga dalje ako taj doživljaj nemaju naše stanice, naš organizam? Trebamo li biti protiv buke, vikanja ili rata da bismo osjetili mir?

Čini mi se da je to kao da kažeš da ćeš se boriti za organsko tako što ćeš sjediti s pamfletom uz polje na kojem se uzgajaju GMO namirnice. Svoj komadić zemlje pretvori u organski vrt, stvaraj umjesto da budeš protiv, proizvodi dobro umjesto da kritiziraš loše.

Tako je najbolji doprinos miru imati mirno božićno jutro! Probaj sat vremena bez uključivanja bilo kakvih aparata osluškivati mir, pusti da ga upijaju stanice, da ga doživi cijeli organizam. Upij ga što više da i nakon Božića budeš izvor mira.

Trebamo jedni drugima, ne drugačiji, već najbolji od sebe što možemo biti.