Pronalaziti anđele u svojoj okolini, u ''stvarnim'' ljudima danas mi se čini puno veći izazov nego ikada prije. Još davno sam negdje pročitala (i jako mi se svidjelo) da nam život postane puno drugačiji kada na ljude koji nam ulaze u svakodnevni život gledamo kao anđele, nosioce određenih poruka, a ne slučajno zalutale supatnike u našim svakodnevnim izazovima.

Ljubav koja hrani

Valjda me je dotaknulo takvo razmišljanje jer od malena sam zadivljena činjenicom, kako se tijekom života u mojoj blizini nalaze tako dobri ljudi, da im riječ ''anđeo'' baš nekako posebno paše.

Kako ljeto dozvoljava neke sitne ''luksuze'', poput vremena da se, napokon, počnu sređivati obiteljski albumi fotografija, s nježnošću i zahvalnošću prisjećala sam se lica ili bolje rečeno ljubavi kojom sam hranjena. Nije li to u stvari i ono što u srži i tražimo od anđela? Brižnost, nježnost, lakoću i poticaj onda kad ti treba, kad na trenutak osjetiš da nemaš snage za dalje.

Ostaje nešto ljepše

Nekih od tih lica više nema, i strašno nedostaju. Nekada često (zbog i pod pritiskom izazova svakidašnjice) počinjemo imati osjećaj da je s njima, u prošlosti ostalo i nešto ljepše, dragocjenije i bolje nego što imamo danas.

Bol koja postoji u sadašnjem trenutku i ''nedostatak vremena'' da se suočimo s njome, iščitamo poruke i poduzmemo neke korake, toliko zna biti jaka da je lakše pobjeći u prošlost (jer kako pobjeći u budućnost kada i ona trenutno izgleda malo optimistična), tamo negdje kada je sve bilo tako lijepo.

Podsjeća li te to na osjećaj kad ponovno gledaš poznati film, uživaš u tome, jer znaš točno što će se i kad dogoditi i možeš se potpuno opustiti jer je sve predvidivo, zar ne?

Probudi se

Probudi se i osvijesti na trenutak da će i ovaj trenutak i ovo ''sada'' vrlo skoro biti prošlost, što znači da će i ono ''teško'' izgledati drugačije kad pogledaš s odmakom nego što izgleda sada.

A na one koji su sada oko tebe probaj gledati sa sljedećim ''zamišljanjem'': kako bi ti bilo da ih nestane, da ih sada više ne bude? Vrlo brzo ćeš shvatiti, da unatoč svim manama oni imaju ''anđeoske'' osobine, ako ništa drugo tu su da te podsjećaju na tvoje nesavršenosti kao i na sve vrline koje imaš.

Zašto je danas toliko popularno pričati, govoriti, slušati i razmišljati o anđelima. Čini mi se da je to jednim dijelom zato što se ne volimo, ne volimo sebe i ne prepoznajemo svoju anđeosku prirodu, ne vidimo je u drugima, pa je lakše da su to neki izvan uobičajenih ljudi. 

Prepoznaj anđele oko sebe

Stisnuti u svojim problemima, i svemu što se događa imamo ''tunel'' pogled pa ne vidiš čak ni kada pera oko tebe padaju dok hodaš ulicom. Odmičeš ruku i zagrljaj bliske osobe jer čekaš ''poruku od anđela''.

A što ako su oko tebe zamaskirani anđeli? Što ako je osoba koja te okrznula na ulici upravo to i što ako su ljudi oko tebe jedini anđeli koje imaš i koje ćeš ikada imati? Da li bi se ponašali ovako kako se trenutno ponašamo?

Biti užurban, tvrd i zatvoren je velika šansa da nećeš vidjeti anđela i kad se sudariš s njime jer očekuješ ga u određenom obliku kao kada se moliš univerzumu za pomoć, a onda ju ne iščitavaš jer si odredio kako bi to točno trebalo izgledati pa propuštaš prilike.