Zapravo su mi dani toliko ispunjeni da se nekad ne stignem ni okrenuti, a već padne noć. Nije mala stvar promijeniti iz korijena način života i odmah imati organizaciju na nivou.

Više se ne vozim tramvajem, opet vozim bicikl

Početkom svibnja dovezla sam svoj bicikl u Osijek. Imati bicikl u ovom gradu za ovako lijepa vremena donijelo mi je veliko veselje. Odluka je pala: nema kupovanja butre i vožnje u zagušljivom tramvaju- odsad ću se sama dovesti na predavanje. U načelu to i funkcionira; ponekad se probudim i bude mi muka od pomisli da treba klačiti, a tek sam se probudila, ali ako mrzovolja ne nestane u startu, nestane do centra. Do fakulteta imam oko 25-30 minuta vožnje jer se ne vozim brzo i uživam u vožnji. Naravno, biciklom svakim radnim danom idem i do teretane, što je dobro jer predstavlja svojevrsno zagrijavanje.

Druga (još uvijek) pozitivna stvar su treninzi. S obzirom da sad znam što me očekuje, ponekad mi se dogodi da me uhvati lijenost i loša volja jer znam kako će mi biti teško. Srećom, kada startam, ta se mrzovolja brzo raspline i zamijeni ju odlučnost da nešto napravim kad sam se već pojavila na treningu i kad se svi oko mene trude i znoje. Osjećaj nakon odrađenog treninga je neopisiv. Sve me boli, budem kompletno mokra, ali to sve ne bude bitno kad se sjetim da sam se pokrenula i aktivirala.

A zašto ne bi pojela koji kolačić?

A prehrana... moje najgore polje. Sad stvarno nisam fer jer su mi djelatnice Vitaminoteke složile iznenađujuće divan meni. Samo, koliko to bilo i fino i zdravo, ponekad te samo činjenica da jedeš po nečijem naputku, da jedeš samo određenu hranu, navodi da počiniš mali grijeh i staviš u usta nešto ˝zabranjeno˝. To je tako glupo s moje strane, priznajem, jer time zapravo ne pokazujem kako sam ja glavna i ta koja ima kontrolu i može raditi što hoće bez obzira što drugi nalažu; time radim sebi na štetu i potvrđujem kako je anđelak u meni slab naspram onog vražićka koji iz pozadine šapće ˝Pa zašto ne bi pojela koji kolačić˝.

Tijekom radnih dana spašavaju me obaveze i treninzi nakon kojih nemam volju jesti išta osim voća jer ne želim da sva muka bude nizašto, ali vikendi... oni su moje bolne točke. Primjerice, pretprošlog su vikenda sivilo i kiša, loše učenje i volja rezultirali sladoledom i paštetom, dok sam prošlog vikenda bila na vjenčanju gdje sam se odupirala sokovima, kruhu, alkoholu i na kraju kasno u noći poklekla i pojela nekolicinu kolačića koje sam snimala cijelo večer. Ne
moram ni reći koliko me nakon toga peče savjest i koliko se izmorim u teretani samo da ta savjest ponovno bude čista. Vidjet ćemo što će mi donijeti naredni vikend.

Strah me vage

I, šećer na kraju, kozmetički salon. Meni relativno novo iskustvo. Obično ne volim pretjerano takva mjesta jer se manje više sramim svog tijela. Imam stav: ono je tako ružno da ne znam tko bi se njime uopće želio baviti.

Uglavnom, moram reći da se to moje mišljenje sada mijenja. Gospođica Sena i njezina majka, iz kozmetičkog salona Alfa, toliko su ugodne i spremne na razgovor da mi uvelike pomažu u uklanjanju neugode zbog činjenice da me na tretmanu vide praktički golu. A tretman... san mojih snova.

Ležiš na antistres relaksaciji i uživaš u zagrijavanju i masiranju svoje kože. To je nešto što do sad nisam doživjela, pa sam tim više uzbuđenija zbog svega toga. Bit ću zločesta i reći da me ovo počinje veseliti kao i činjenica da imam osobnog trenera, što sam dosad uvijek navodila kao ono što mi se najviše sviđa u projektu.

Imam pojačan apetit

Imam trenutno i dva problema. Za početak, strah me ponovnog stajanja na vagu. Bojim se da ne napredujem, pogotovo sad kad sam za vikend umjesto vježbanja jela što nisam trebala. Kad vidiš da padaš na kilaži, očekuješ pad i kad sljedeći put staneš na vagu, a mene sada muči razočaranje s kojim bih se mogla susresti ako će brojka stagnirati.

Drugi je briga što me lagano hvata pms. Moj problem nisu mijenjanja raspoloženja već pojačan apetit. Zato, drage čitateljice, držite fige da do idućeg dnevnika ne ispadne kako sam ja u akciji debljanja, a ne mršavljenja.