Strašno je kako vrijeme brzo leti. Tjedan mi preleti na jedan-dva, a vikendi još brže. Ne stignem se ni okrenuti, a stigne ponedjeljak. Taj popunjeni raspored me čini jako zadovoljnom jer nemam vremena na bacanje, a i kad sam u stisci s rokovima, bolje funkcioniram.

Primjerice, prije programa spavala sam dvokratno. Svako poslijepodne, a noću od otprilike 2 do maksimalno 8. Ne moram ni pričati kakvo je to gubljenje vremena bilo jer imaš osjećaj da su ti dani kratki i ništa ne obaviš u mjeri u kojoj bi htio. Moram priznati i da sam ukrala savjet o korištenju planera koji je psiholog Igor savjetovao Nikolini i da mi je to dosta pomoglo.

Ono čime bih se htjela pohvaliti jest činjenica da sam uspjela trčati na traci 30 minuta. Mnogima to sada zvuči kao nešto što nije za neku pohvalu i što nije nešto specijalno važno, ali za mene je to golemi napredak. Naime, i kada sam krajem osnovne i početkom srednje škole trenirala tenis, trčanje mi nije bila jača strana.

I Charlotte je trčala po Central Parku

Onih 6 minuta trčanja na tjelesnom bile su moja noćna mora, unatoč tome što sam bila 37 kilograma lakša. Osim toga, često sam bila anemična pa je i to odigralo svoju ulogu. A kad sam uspjela trčati tijekom svih 30 minuta, nekako mi se traka baš umilila. Ta jedna plava traka je sad moja ''lucky'' traka.

Zapravo je fora bila samo u tome da nisam razmišljala o tome kako me sve boli i kako sam umorna, nego sam se sjetila Charlotte iz Seks i grada i njezine navike trčanja po Central Parku. Išlo je ovako nekako:

'Eh, ali fancy je ustati ujutro pa malo po parku, o pa Charlotte je trčala, a ona ima super tijelo, i fora kosu, o pa i moja će tak narasti, a tek ona haljina kad su u avionu za Abu Dhabi, i ja bi takvu strukiranu, no pa kak bih izgledala, čekaj malo - pa ja mršavim, mogla bih si jednog dana dati šivati takvu haljinu, do onda ću biti ona stara, i bilo bi fora da stanem u onu svoju minicu na ljeto, no kak ću stat, diži noge, ajmo, ajmo, udah, izdah, o'š maknut to salo i šminkat se u šosiću, ej pa mogla bih se ozbiljnije oblačiti, a ne se zamišljat u minici i starkama... I tako mi prođe pola sata trake.

Skinula sam koju kilu, ali zapravo sam se toliko bila udebljala ovih godina da se taj pomak na vagi baš i ne vidi kao pomak na mome tijelu. Sad tek ne treba odustajati; osjećam se lakšom i poletnijom, a apsolutno mogu reći kako ulazim u neku, istina jadnu, ali ipak formu. S prehranom je sve lakše kad se jednom stekne dnevna rutina pripremanja obroka, a i prošlo je vrijeme svatova, krizmi, rođendana pa bi i to trebalo olakšati situaciju. Veselim se novom napretku u povećanju forme i usvajanju zdravih navika i to je ono što me tjera dalje. Najviše me od svega veseli što sam se napokon aktivirala i pokrenula te poduzela nešto sama sa sobom i naučila iskoristiti dan.