Povodom obilježavanja Svjetskog dana prevencije samoubojstava 10. rujna želimo podići svijesti o važnosti brige o mentalnom zdravlju. Nova, prilično strašna činjenica pokazuje da više od 50 posto ljudi ima neki oblik suicidalnih misli tijekom svojeg života. Naravno, postoji razlika između takvih misli, ali potražiti pomoć je vrlo važno.
Postoje suicidalne misli koje samo 'prolete' kroz glavu i one u kojima planiraš izvršenje takvog čina.
"Iako je prva vrsta zabrinjavajuća, potonja znači da odmah trebaš potražiti pomoć", tvrdi dr. Neeraj Gandotra, psihijatar na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins, "naravno, ne izvrše samoubojstvo svi koji o njemu razmišljaju, ali svi koji ga izvrše, prvo razmišljaju o tome zato je važno pojavu takvih misli shvatiti ozbiljno."
Koji čimbenici utječu na takve misli?
"Ne može se svako samoubojstvo predvidjeti, ali postoje čimbenici zbog kojih je moguća češća pojava suicidalnih misli", kaže Gandotra te navodi koji su to:
Poražavajuće životne okolnosti - najčešći čimbenici rizika su životne okolnosti koje preokrenu nečiji život na gore, smrt voljene osobe, razvod ili gubitak posla. Ne mora biti nešto veliko, može biti bilo koja situacija zbog koje se osoba osjeća demoraliziranom, krivom i posramljenom.
Mentalna bolest - "Najčešći medicinski razlog zbog kojeg dolazi do suicidalnih misli su mentalne bolesti poput depresije, anksioznosti, bipolarnog poremećaja, šizofrenije ili anoreksije", kaže Gandotra: "ako imaš mentalnu bolest ne znači da ćeš počiniti samoubojstvo, ali to može povećati rizik pogotovo ako osjećaš da nisi dobro, a ne znaš kako to popraviti."
Zlouporaba droge i pića - Gandotra kaže da ove dvije supstance uzrokuju depresiju, ali su i lijek za one koji obično uzimaju takve supstance kad su depresivni te tako uzrokuju začarani krug koji može završiti pokušajem samoubojstva. "Kad si u stanju opijenosti, ne prosuđuješ dobro i impulzivniji si", objašnjava on. Najopasnije može biti kad se kombinira s depresijom i poražavajućim životnim okolnostima.
Hormonska neravnoteža - postoje tri razdoblja kada su žene pod većim rizikom od suicidalnih misli, prvenstveno zbog hormona. Ako patiš od predmenstrualnog disforičnog poremećaja, rodila si ili si bila trudna u posljednjih godinu dana, prolaziš kroz menopauzu, obrati pozornost na svoje osjećaje i traži pomoć.
Marginalizirane skupine - osjećaj marginalizacije ili ugnjetavanja može također pridonijeti osjećaju izolacije ili beznadnosti. Ako netko shvati da je teret drugima, osjeća se izolirano i usamljeno ili smatra da je izgubio svaku nadu, to može povećati rizik od samoubilačkih misli.
Seksualno zlostavljanje - "Poznato je da seksualno zlostavljanja, posebice doživljeno u djetinjstvu, povećava rizik od samoubojstva", kaže Gandotra.
Samoubojstvo u obitelji - bilo da je zbog loše sposobnosti suočavanja koje si naučila od roditelja ili si svjedočila samoubojstvu voljene osobe, tužna je vijest da se ovo može ponoviti u obitelji. Gandotra kaže da veza može biti genetska ili socijalna ili kombinacija obojeg, važno je obavijestiti svog liječnika ako je netko u tvojoj obitelji pokušao ili izvršio samoubojstvo.
Samoozljeđivanje - namjerno samoozljeđivanje ili predoziranje, ovakvim ponašanjem je cilj sebe ozlijediti, ali ne i počiniti samoubojstvo, to se zove parasuicidalno ponašanje. Čak i oni koji ne počine samoubojstvo i dalje imaju visok faktor rizika za samoubojstvo u nekom trenutku i takvo ponašanje treba shvatiti vrlo ozbiljnim.
Rasa - utvrđeno je da bijelci i Indijanci imaju veću stopu pokušaja i izvršavanja samoubojstva.
Izolacija - osobe koje imaju prijatelje ili obitelj te obveze vezane uz te skupine, osjećaju manju izoliranosti i usamljenost pa su tako pod manjim rizikom samoubojstva.
Kako se nositi s takvim mislima?
"Ako imaš suicidalne misli ili planiraš samoubojstvo, moraš znati dvije stvari", kaže Gandotra. "Prvo, nisi sama i drugo, postoje stvari koje možeš napraviti kako bi se osjećala bolje."
"Prvi korak je prepoznati da imaš takve misli i nemoj ih pokušati ignorirati jer će to samo uzrokovati njihovo pojačanje", objašnjava on. "Nakon što to učiniš, sljedeći korak je razgovarati s nekim, poput prijatelja, kolege, člana obitelji ili svećenika, a zatim nazovi svog liječnika jer ti može pomoći pronaći odgovarajuću terapiju."
Ovo može zvučati zastrašujuće, no razgovor sa stručnjakom je hrabar i važan korak jer suicidalne misli se mogu liječiti. Većina ljudi osjeća se olakšano i povezano nakon što dijeli svoje probleme s nekim drugim, dodaje. Ako ti je teško otići stručnjaku obrati se prijatelju ili Hrabrom telefonu 01/ 48 33 888.
Hrabre žene podijelile su s Women's Healthom svoje priče kako su pobijedile ovakve misli:
Shvatila sam da zaslužujem ljubav i poštovanje
"Moji roditelji su me zlostavljali psihički, emocionalno i financijski od pete do 19. godine kad sam napustila kuću. Isto tako moj me očuh seksualno zlostavljao u dobi od 8. do 9. godine. Kako sam odrastala, nisam preboljela traume iz djetinjstva. Ako si crnkinja, tražiti pomoć je vrlo teško. Kad sam bila na fakultetu, bila sam slomljena, a potvrdu o svojoj vrijednosti tražila sam kroz ocjene. Zbog toga sam učila dan i noć, danima ne spavajući. Ipak, osjećala sam da nikad neću postići nešto vrijedno divljenja. Osjećala sam se bezvrijedno. Smatrala sam da ne zaslužujem život jer nikog nije briga za mene.
U veljači 2010. pokušala sam si oduzeti život. Srećom, pronašao me prijatelj. Odvedena sam u bolnicu i poslana na psihijatru radi promatranja. Dijagnosticirana mi je depresija i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
Morala sam ponovno procijeniti svoj život te pronaći nešto vrijedno življenja. Počela sam voditi dnevnik i odlaziti na terapiju kako bi se vidjela u boljem svijetlu. Sada sebe vidim kao ženu koja zaslužuje ljubav, poštovanje i dobrotu. Imala sam nekoliko samoubilačkih misli nakon mog incidenta u 2010., ali kad takve misli dođu ne pridajem im pažnju, to su misli, a ne činjenice.
Vjerujem da je moj pokušaj samoubojstva bio moje ponovno rođenje. Nemam snažan sustav podrške, ali ga razvijam. Svakoj lijepoj crnoj ženi koja osjeća da život nije vrijedan življenja, pogledaj se u ogledalo i shvati da si važna. Znam da je teško vidjeti i vjerovati u vlastitu vrijednost, ali tvoj život je bitan. Zaslužuješ ljubav i mir", rekla je Christian Simone.
Moj pas mi je spasio život
"Prije otprilike 12 godina kad sam imala 30 godina, nakon pet godina braka, moj muž je zatražio razvod. Nedugo nakon što smo se odvojili, započela sam vezu s oženjenim muškarcem. Nakon godinu i pol, počela sam imati suicidalne misli. Provodila sam dane pitajući se hoće li i kad će me moći vidjeti, kako će moja budućnosti izgledati, hoću li ikad imati djecu, kako ću plaćati svoju stanarinu i zašto je moj životni put toliko kompliciran. Osjećala sam kao da ništa u mome životu nije stabilno. Ponekad sam osjećala da je sve negativno i da umrem nikome ne bih nedostajala. To mi je demon u mojoj glavi govorio.
Što me zaustavilo u mojoj namjeri, bio je moj zlatni retriver Shadow, koji me volio. Nisam bila sigurna što će se dogoditi s njim ako to napravim. Tko bi se brinuo o njemu? Koliko bi vremena prošlo prije nego što bi netko pronašao mene i njega? Hoće li biti gladan, tko će ga prošetati? Isto tako, vjerujem u Boga i ne znam što bi se dogodilo mojoj duši da sam si to napravila.
Srećom, imala sam suicidalne misli tjedan, dva prije nego što sam se zbog straha odvezla do svog liječnika obiteljske medicine. Rekla sam mu kako se osjećam i dao mi je antidepresive, što je mi je bilo dovoljno da stanem na noge. Nisam išla na terapiju ili savjetovanje, ali sad mislim da sam i to trebala probati.
Nekoliko mjeseci nakon što sam dotaknula dno, upoznala sam sadašnjeg supruga. Šest mjeseci kasnije započeli smo vezu. U braku smo već devet godina i imamo dvoje djece. Kad pomislim na Shadowa, koji je preminuo prije devet godina, sjetim se koliko mi je bio važan te kako mi je spasio život.
Povremeno podijelim svoju priču jer želim podsjetiti ljude koji prolaze kroz nešto slično da ono što vide nije stvarnost. Na kraju tunela, nalazi se svjetlost, čak i ako se ne čini tako. Da sam počinila samoubojstvo, ne bih imala dvoje prekrasne djece ni svojeg supruga. Tako sam sretna što sam se uspjela izvući iz depresije, bilo je zastrašujuće", Hollie, Pittsburgh.
Jaka i dugotrajna tjeskoba i anksioznost mogu dovesti do toga da se osobi učini kao da gubi razum
Shvatila sam da ne moram biti savršena
"Odrasla sam u kući gdje je bilo vrlo malo ljubavi. Moj tata je mnogo putovao, selili smo se svakih nekoliko godina, a moja je majka bila depresivna. Osjećala sam se nevoljeno. Kad sam imala 11 godina, roditelji su me posjeli i rekli da se razvode. Nisam to očekivala. Moj svijet se srušio i postala sam depresivna. Izbjegavala sam školu, zaključavala sam se u svoju sobu i razmišljala o samoubojstvu. Tada me posjetio školski savjetnik i razgovarao sa mnom. Odučila sam pokušati živjeti s tatom, ali život mi je postao još gori.
U dobi od 14 godina, pokušala sam se ubiti. Nije to bio krik u pomoć, to je bio pokušaj da okončam svoj život koji, na sreću, nije uspio.
Nakon pokušaja samoubojstva, otišla sam kod nekoliko stručnjaka za mentalno zdravlje. Moj tata i moja maćeha su mu poslali psihijatru koji se usredotočio na moje snove. Nije bilo koristi. Jedan savjetnik kod kojeg sam išla me natjerao da vičem na njega kao da je on moj otac te tako pobudio moju ljutnju. No nije me naučio što da radim s tom ljutnjom. Prečesto, stručnjaci s kojima sam radila pogoršavali su moje stanje.
S 19 godina, počela sam čitati Bibliju i ići u crkvu. Naučila sam da me Bog voli bezuvjetno. Prijatelji iz crkve su me prihvatili onakvom kakva sam. Ipak, još uvijek sam osjećala da je samoubojstvo moja jedina opcija. Kronična bolest i umor pri radu i odgoju djece kao samohranoj majci su mi ponekad bili previše za podnijeti. Spasila sam se pisanjem poruka zahvalnosti kako bih se prisilila biti zahvalna. Podijelila sam kako se osjećam s bliskim prijateljima i tražila da mole za mene. Čak sam se nekoliko puta odvezla na hitan prijem.
Nisam depresivna već šest godina. Neke od mojih odgovornosti su se olakšale, a sada imam i nevjerojatnog psihijatra. Konačno sam shvatila da ne moram biti savršena. To je nevjerojatno oslobađajuće. Naučila sam da je smijeh zaista najbolji lijek. Znam da je briga o sebi važna. Zato potraži pomoć ako ti je potrebna. Ako ju ne dobiješ, nastavi tražiti. Okruži se ljudima koji će te podržati, prihvatiti i voljeti takvom kakva si", Cindy Girard.
